Iz zapisa nepokornog: Dvije mrlje koje se grle
Piše: Milisav Popović
Spomenik ubici preko 240 – najviše djece, žena i straca – Kuča, velikom vojvodi Mirku Petroviću na Kučkom pazaru u Podgorici i spomen-obilježje u Morinju kod Herceg Novog gdje su logorovali zarobljeni hrvatski bojovnici od kojih nijedan nije ubijen iako su se digli na oružje protiv rodne im države Jugoslavije da ubijaju… dvije su sramne mrlje na licu, još uvijek, nažalost, Milove Crne Gore, koje se međusobno pothranjuju.
Odluka o uklanjanju neprimjerenog spomen-obilježja u Morinju donesena je u vrijeme Dritanove Vlade, ali još nije sprovedena (čuva ga NATO komanda), iako su dva ministra Ranko Krivokapić, MVP, i Raško Konjević, ministar vojni, koji su kumovali podizanju ovog anahronog obilježja, istjerani iz Vlade. Sada se očekuje da inkriminisano spomen-obilježje uklone novi premijer Spaić i novi ministar vojni Krapović.
Podizanje spomenika zločincu Mirku u Podgorici je priča za sebe. Koliko je bilo i ostalo protivljenja javnosti podizanju spomenika Mirku svjedoči i podatak da je od odluke, koju je donio gradonačelnik Mugoša 2002. godine, do otkrivanja spomenika u zadnjoj noći jula 2017, za mandata „koverta“ gradonačelnika Miga, i uz činodejstvije anatemisanog raspopa Miraša, proteklo punih 15 godina.
Zašto ne reći, bio sam blizu među onima koji su protestovali, a moje riječi emitovane su na TV „Vijesti“. Pošto ratni zločini ne zastarijevaju, predstoji pisana inicijativa od strane Kuča, i ne samo od njih, da se Mirkov spomenik iz Podgorice preparkira na neko drugo mjesto gdje će manje prositi i ljudskoj i Božjoj pravdi, ili da se sa njega izbriše Mirkovo ime. Naravno , ta inicijative treba da ide kroz institucije grada Podgorice, a ako zatreba i kroz institucije države Crne Gore. Svakako, razložno, a ne u znaku – „ili nas neće biti, ili …“
Logično je očekivati da inicijativu podrže brojni potomci svih onih koji su proganjani i ubijani pod vlašću knjaza Danila, zvanog Zeko Maniti, i njegovog brata vojvode Mirka. A posebno plemenici Bjelopavlića i Pipera, jer su i oni, pored Kuča, bili žrtve vladavine dvojice braće Petrovića.
O zločinima knjaza Danila i njegovog brata Mirka napisane su mnoge knjige, – Budo Simonović: „Zeko Mali“ u pet izdanja, prof. dr Aleksandar Stamatović: „Tri pohare knjaza Danila“, i najnovija u koautorstvu Milana Stojovića i Milorada Dudija Kadića: „Od Bovana do naših dana“ , u kojoj je prikazana odluka vojvode Mirka da se Kadići istrijebe tako da „ni od odive njihove u Crnoj Gori ne ostane niko“. O Mirkovom genocidu nad Kučima pisali su književnici – prof. dr Novo Vujošević, Perivoje Popović, novinar Dražen Živković, pa i potpisnik ovih redova.
Posebno je značajno pisanje u memoarima Sima Popovića, sekretara i ministra u Vladi kralja Nikole, o Mirkovom savremeniku arhimandritu Nićiforu Dučiću koji je“pisao proklamacije“ i pozivao narod da se „Mirko objesi“.
Nagovještaj da bi predsjednik Jakov Milatović mogao posjetiti spomen-obilježje Mirkovih žrtava na Medunu osnažuje težnju Kuča u odnosu na Mirkov spomenik koju niko ne može raspršiti.
P.S. Ako bi mitropolit Joanikije došao da osvešta spomenik Mirkovih žrtava u Kučima i ako bi taj spomenik posjetio, zašto da ne, i praunuk vojvode Mirka, princ Nikola Petrović, bio bi to istinski zov na pomirenje i praštanje među zavađenim državotvorcima Crne Gore.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)