I opet kiše po Nikšiću 

Piše: Emilo Labudović

Znam i patim vrijeme kada se za najviše ljudske i civilizacijske vrijednosti nije moralo putovati u Brisel niti klečati pred nekakvim Piculama i Plenkovićima. Znam i pamtim vrijeme kada su te vrijednosti stolovale ovdje, na ovom kršu, gajile se, njegovale, prenosile s koljena na koljeno, i nije im bila neophodna zaštita i podrška nevladinog sektora i bulumente dobro plaćenih stranih poslušnika. Znalo se ko je ko, ko kosi a ko vodu nosi, i bilo je istina, datuma, događaja, bilo je ličnosti, živih i onih koje je istorija već posvojila, oko kojih nije bilo spora. A među „neprikosnovenima“ bili su i pjesnici, poslednje utočište filozofije života i tumači vanvremenskih istina, a među njima i poslednji crnogorski „romansero“ – Vito Nikolić.

Ali, bila su to neka druga vremena. Ovo današnje bacilo je pod noge čitav moralni Olimp i vaskrslo vrijednosti zbog kojih bi, koliko do juče, i Zemlja prestala da se okreće. Sve bivše je dovedeno u sumnju, izvrnuto i poniženo, zauvijek ograđeno tarabama novog poretka stvari, poretka u kojem je sve dozvoljeno i ništa više nije sveto. Ono što je bilo, podvrgnuto je novom tumačenju u kojem ima ili malo ili ni malo mjesta objektivnosti, istini i nepristrasnosti. Nova istorija stvari, događaja i ličnosti vrvi od proizvoljnosti, pretjerivanja, laži i podmetanja. Toj sudbini nijesu izmakli ni pisci i pjesnici. Nije ni Vito Nikolić.

Književne kritičare i sud konzumenata pjesničke ostavštine zamijenili su politikanti, ostrašćeni pobornici i protivnici koji u svom nadrealnom zanosu i sljepilu ne vide dalje od nosa. Umjesto književnih dometa, cijene se neke druge, sa stanovišta umjetnosti sasvim periferne, stvari, a bivše pjesnike i njihova djela tumače kroz današnje dnevnopolitičke vizire. Prisvajaju se ili odbacuju, svrstavaju u ove ili one tabore i „borbene“ redove, a njihovi stihovi pokušavaju prekomponovati u nove, ovovremene himne, ove ili one strane. Tu sudbinu nije izbjegao ni Vito Nikolić.

Ovih dana opet se oko Vita Nikolića, zapravo njegovog imena, vodi novi medijski rat. Jedni bi htjeli da tim časnim imenom imenuju književnu nagradu koju dodjeljuju, drugi, njegova ćerka prije svih, smatrajući imenovatelje nedostojnim Vitovog imena, to grčevito osporavaju. I umjesto da se koplja ukrste u ravni lirske ljepote i dometa njegovog djela, ponovo na „bojnom polju“ vaskrsavaju četnici, partizani, fašisti i oni drugi. A u svemu tome, Vito Nikolić, dalek i nedostižan, zaštićen svojim neponovljivim stihovima, izvan čađi i blata ovog vremena – vjekuje.

Sasvim je irelevantno na kojoj i na čijoj bi strani danas bio Vito Nikolić jer bi, više sam nego siguran, on nepodijeljeno bio na strani poezije. Njegovo svrstavanje u političke tabore jednako je glupo kao kad bi se pokušavalo dokučiti da li bi Jesenjin danas bio uz Putina, Prever uz Makrona, Lorka uz Sančeza, Šiler uz Merca… Jednako blesavo i kao tolkova­ti kojem bi se Njegoš „priklonio carstvu“, Spajiću ili Milatoviću. Oni su svojom veličinom i harizmom odavno prerasli okvire odrednica „naš“ ili „njihov“, jer su svojim djelom odavno sebi obezbijedili mjesto na nebu besmrtnika.

A i zvijezda Vita Nikolića, našeg ili njihovog, svejedno, odavno je na nebu koje je nad svima nama, a njegovo neprevaziđeno pjesništvo i danas jednako nadahnjuje generacije i generacije mladih pjesnika. I baš bi me bilo briga u čije ime, nalakćen na kafanski šank, nazdravlja kad se iz svake njegove ispijene čaše rasprskava blještava fontana čiste i nepatvorene poezije. Zato: pjesnik Vito Nikolić – pjesnicima i ljubiteljima poezije, svi drugi – stoj!

Naravno, daleko sam od toga da presuđujem između onih koji bi da nagradu imenuju njegovim imenom i prava njegove ćerke koja je i zakonom ovlašćena da štiti i njegovo ime i njegovo djelo. Još manje da na bilo kojoj strani prepoznajem četnike, partizane, fašiste i one druge. Vito je izvan i iznad svega toga. A kiša koja večeras pada nad Nikšićem, da je živ, zatekla bi ga u nekoj od gradskih kafana, u prigušenoj izmaglici dima i alkohola, kako na nekoj salveti ili konobarevom računu ispisuje svoje nezaboravne stihove:

„I opet jesen,
opet tutnje
beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare
crne slutnje,
i opet
– sam si, Nikoliću“!

Da je sreće kao što je nije, pa da se vrate ona vremena kada se znalo ko je ko i kada oko toga nije bilo spora, oko Vitovog mjesta i imena ne bi bilo otimanja jer Vito bi bio – naš. Svih nas beskrajno zaljubljenih u njegove stihove, njegovu melanholiju i njegovu vjeru da će poezija promijeniti svijet.
Da je do mene, Vito, ostavio bih te – tebi. Jer niko tebe i tvoju dušu nije znao bolje od tebe samog. I znam, što se više glože oko tebe, sve si im dalji i neoprostivo si sam i svoj, Nikoliću.
I oprosti na ovom pismu kasnom!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)