(H)RASTODERI OPET JAŠU

Piše: Emilo Labudović

Mada se u Crnoj Gori svi, manje – više, kunu u spremnost na nacionalni i vjerski suživot, toleranciju i poštovanje prava „druge strane“, skoro da ne prođe mjesec dana a da neko od „zakletih“ ne ubode prstom u oko nekome od onih „drugih“, čija prava i slobodu navodno poštuju i štite. A ako baš i nijesu „pri šutu“, tu su MUP i svemoćna Agencija za nacionalnu bezbjednost da, parolama i krstovima, „poguraju stvar“. Koliko god da sledeća konstatacija može da zvuči pristrasno, evo neko vrijeme „prst“ je na rukama intelektualnih, novinarskih i političkih krugova pripadnika bošnjačkog i muslimanskog naroda, a „oko“ je… zna se čije.

Svaka pogodna prilika, svaki mogući incident, izjava, pjesma… koriste se za novo ispostavljanje računa srpskoj strani i lupanje po obrazu. Ako toga nema na domaćoj sceni, „uvozi“ se iz okruženja, a kad i tamo presahne izvor, ponovo se prekopavaju stari grobovi i stari zločini. A, hvala bogu, bar toga u istoriji imamo u izobilju.

Najnoviji pokušaj da se udari na čast i obraz srpskom narodu u Crnoj Gori čini, ko bi drugi, nego Šerbo Rastoder čiji je najviši naučni domet i dolet bio i ostao šegrtovanje Živku Andijaševiću, Novaku Adžiću, i ostalim velikocrnogorskim istoričarima i „naučnicima“ iz akademskog kruga frizera iz Pipera. Kvazinaučni Šerbov šeretluk nije od juče. On je među prvima, praćen rođacima Rifatom, Mirsadom i Samirom, uskočio u intelektualnu karivolicu koja je svim silama šegrtovala i podupirala akciju odricanja Crne Gore od same sebe. A kad je već ponestalo „municije“, kad su iscrpljeni Srebrenica, Štrpci i Bukovica…, stari (u svakom pogledu) majstor raspirivanja međunacionalne mržnje, Šerbo, zakopao je stotinu godina unazad i iskopao – Šahoviće.

Vijek od zločina, u čemu se, bez ostatka, slažem sa Šerbom, koji se 1924. godine odigrao u Vraneškoj dolini poslužio mu je za novo testiranje srpske trpeljivosti i samoporicanja. Sačinio je nekakvu budibogsnama rezoluciju i dostavio je Skupštini na usvajanje. A da se to kojim slučajem ne izgubilo u skupštinskim skamijama, poslovični udomitelji svega antisrpskog, redakcija „Vijesti“, ustupila mu je stranu za feljton pod bombastičnim naslovom „Sto godina sramote“! Naravno i očekivano, horski su zagraktale i pojedine NVO, zadužene za muštranje srpske zajednice.

Rekoh da ne sporim karakterizaciju onoga što se desilo u Šahovićima, još manje bih da branim one iz redova moga naroda koji su činili zločine, tim prije što su oni najviše i najrevnosnije prosipali bratsku krv, ali, doktor istorijskih nauka, pa makar to bio i Šerbo, ne bi smio da prenebregava kontekst i predistoriju onoga što se dešavalo. I da, kad već uranja u istoriju, ne zakopa dublje, u pakao šestovjekovnog ropstva pod jarmom njegovih istovjernika. Da se osvrne na odsječene glave, nabijanja na kolac, silovanja, odvođenje u ropstvo, janjičarenje, pljačku, paljevine, harače… A da je samo virnuo i jednim okom, lako bi zaključio da su Šahovići bili erupcija šestovjekovne muke, vrisak zaklanog naroda, pucanje gnojnog čira koji je rastao i bubrio iz vijeka u vijek, iz generacije u generaciju.

Ne pravdam počinioce, daleko bilo, i držim se one Marka Miljanova da je „čojstvo braniti druge od sebe“, ali moram da pitam Šerba: je li sramota prećutati nebrojena srpska stratišta, od Kravica, Bratunca, divljanja Bali vulnetara po Plavu i okolini, pa sve do Velike, a tu se spisak ne završava? Je li sramota da istoričar Šerbo, koji zna sve o Šahovićima iz 1924. ne zna istinu o, recimo, sudbini mladog Aleksandra – Leka Veljića, jedinca iz sela Babino na Polici, u njegovom i komšiluku njegovih (H)rastodera, kojeg su 1943. pripadnici Osmanove milicije uhvatili, na hrast razapeli i živog odrali? Je li sramota prećutati nespornu istorijsku istinu (Šerbo, doktore istorije) da su ti sunarodnici, čast izuzecima, uvijek i u većini, bili na antisrpskoj i na strani okupatora i kalauzili kurtama i murtama koje su nas gazile, robile i ubijale?

Ne bi Šerbo morao da za to prevrće tomove dokumenata, već samo da se sjeti jednog od svojih đedova, onog Osmana (H)astodera i njegovog haranja Bihorom i Limskom dolinom. I njegovog divljanja i klanja onog krvavog julskog dana 1943. kada je gorjela Velika. Bilo bi tu materijala za ko zna još koliko rezolucija i za okean „sramote“.
Šerbo bi, takođe, između ostalog mogao da istraži porijeklo i etimologiju svoga prezimena. Sjećam se svjedočenja mog pokojnog đeda Mihaila da su Šerbove u našem kraju nekada zvali Hrastoderima, zbog činjenice da su „roblje“ koje su robili u svojim zločinačkim pohodima vješali o hrastove i žive drali. A onda, kada je taj „zločin bez sramote“ postao optužujuća činjenica, jednostavno su se odrekli onoga „H“ i postali pravovjerni verbalni stožeri i branitelji Muslimana, sa sve Šerbom na čelu.

Znam da će ovi redovi, pod već viđenom optužbom mog velikosrpskog nacionalizma, izazvati lavinu reakcija pojedinaca i raznih NVO dušebrižnika nad multinacionalnošću Crne Gore. Znam da ću biti optužen da, za razliku od Šerba koji nije „ni luk jeo, ni luk mirisao“, i koji vjerski sklad Cre Gore svako malo čuva kao „zenicu oka svog“, povampirujem aveti prošlosti. Pa neka i bude, jer „i mene rane roda moga bole“!
Ali, ovdje je riječ je o nedodirljivom narativu, ustanovljenom evo neko vrijeme u Crnoj Gori, narativu po kojem je dozvoljeno pljuvanje, omalovažavanje, sramoćenje i prozivka samo jednog naroda. Narativu kojim su Šerbo i (H)rastoderi zaštićeni kao mečke u lovostaju, a njima dozvoljeno da nasrću na torove, kolju i deru i pritom se kunu u „brastvo i jedinstvo“ jednokrvnog naroda. Narativu po kojem su Srbi etablirani i bogomdani zločinci. Narativu na kojem je, kao matrica nove društvene zbilje u Crnoj Gori, vaspostavljena srbofobija u svom najrigidnijem obliku. A srpske žrtve i srpski razlozi nijesu, makar po Živku, Šerbu i Novaku, istorijska činjenica. A sramota – ni na kraj pameti.

I još jednom, ne branim i ne pravdam pretke iz Šahovića, ali ih duboko, duboko razumijem. I nije me sramota zbog toga, makar me Šerbo i njegovi razapeli na prvi bihorski hrast i živog odrali.

P . S. Sreo sam Šerba neki dan, pred Skupštinom. Sjenka od čovjeka, pognut pod bremenom godina i teretom obaveze da ne spava na mrtvoj straži odbrane od srpskog noža. I htjedoh mu prići i došapnuti onu skoro biblijsku rečenicu Vukašina iz Klepaca: „Samo ti, sine, radi svoj posao“!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)