HALO, HJUSTONE, ČUJEMO LI SE?
Piše: Emilo Labudović
„Halo, Hjustone, ovdje ‘Luča’, čujemo li se“? „Halo, ‘Luča“, čujemo vas odlično. Kapetane Abazoviću, javite nam svoj status“! „Halo, Hjuston, govori kapetan broda, Abazović. Završili smo misiju na Mjesecu i otisnuli smo se prema Marsu. Ovo je mali korak za Crnu Goru, a veliki za čovječanstvo. ‘Luča’ se odjavljuje. Do viđenja na Marsu“!!!
Do juče, ovo bi bilo ravno prvoaprilskoj šali na kraju januara, ali stvar je više nego ozbiljna. I nije rekla – kazala, i nije fantazija zaluđenika u zvjezdana putovanja, i nije isječak iz nekog od holivudskih filmskih blokbastera, vijest da se Crna Gora otisnula u svemir stiže sa najvažnije i najzvaničnije državne adrese. Muštuluk nam je uhvatio premijer lično. Da nijesmo tu gdje jesmo, da nam nije tako kako nam je, da nam se ne događa to što nam se događa – ova vijest bi bila za naslovne strane i opštenarodno veselje, uz vatromet i prangije, a la Belveder. Ovako… mrka kapa.
Da se razumijemo, činjenica da je grupica mladih iz Crne Gore osmislila, kreirala i napravila satelit, šta god to značilo i čemu god on služio (možda za nadgledanje pomorskih narko – ruta) za ozbiljnu je pohvalu i može samo da raduje. Ali, da se ne lažemo, ovo je samo izuzetak koji ne potvrđuje pravilo. Nije nikakva novost da se iz Crne Gore u najpoznatije naučne ustanove, univerzitete i istitute, otisnuo značajan broj vanserijskih pojedinaca i tamo stekli visok renome, ali riječ je, ipak, o pojedincima. O stanju obrazovnja u Crnoj Gori i njegovim dometima, ljutio se neko ili ne, najbolje govore rezultati čuvenog „pisa testa“ u poslednjih nekoliko godina po kojem naši školarci drže visoka mjesta – otpozadi. Stoga nije ni čudno što je takozvana naučna baza Crne Gore takođe spala na briljantne pojedince koji, suočeni sa hrončnom besparicom nauke, uglavnom kupuju karte za inostranstvo – u jednom pravcu.
Bio bi grijeh i bilo bi daleko od istine odgovornost za ovakvo stanje školstva i nauke u Crnoj Gori adresirati samo na tu adresu. Ruševne i tijesne škole, učionice koje prokišnjavaju i još uvijek griju na drva (kad ih ima), rijetki kompjuteri i još ređa savremena naučno – nastavna sredstva, slabo (bolje rečeno, nikako) plaćeni učitelji i nastavnici, izostanak ozbiljnih i na savremenim naučnim dostignućima zasnovanih nastavnih programa, nikad do kraja završene reforme školstva, upliv politike u nastavu i kadrovanje … samo je kraći spisak problema sa kojima se već decenijama suočava crnogorsko školstvo. Da je onoliko para, napora i državne energije koliko je utrošeno u progon srpskog jezika i ona dva „made in Zagreb“, slova, uloženo u reformu i snaženje školstva, od prvog razreda pa do doktorskih studija, Hjuston nam i ne bi bio toliko daleko. Umjesto toga, samo se krpe rupe, kreči i šminka slika školstva, pa tako danas imamo pojedina odjeljenja u kojima je više đaka nosilaca najvišeg školskog priznanja „Luča“ od onih koji to nijesu, da bi na nezavisnim testovima, bez uticaja uticajnih majki i tetaka, i jedni i drugi pokazali jednako neznanje.
Crna Gora je zemlja dobrih nastavnika i profesora i talentovane djece sposobne da hvataju korak sa najvećim savremenim naučnim dometima. Ali, i u ovoj državi neko mora da kosi a, bogami, neko i vodu da nosi. Sve dok se ne otrijeznimo i ne shvatimo da (bez ljutnje) „nije svako Ture za vezira“, u Crnoj Gori će biti lakše naći doktora nauka svih profila nego kvalifikovanog majstora, tesara, zidara, i ne bi smo svake sezone morali da „uvozimo“ konobare, šankere, sobarice…
Dakle, poslednji je momenat da ljudi od struke i nauke, bez upliva priučenih političara i njihovih akademskih slugu, sjednu i ozbiljno razmotre kako stanje tako i dalje pravce razvoja crnogorskog školstva. Jer, više je nego očigledno da smo u proces reforme po bolonjskom receptu ušli kao grlom u jagode i da nas je „čirgićilizacija“ dovela u ćorsokak iz kojeg se naprijed ne može ni koraka. A sve do tada, naša djeca, pametnija od nas, samo nas posmatraju i – oponašaju. Što manje nastave, što manje muke i nauke, što manje lektire, literature, a ono što se mora neka bude on line, i … tu smo gdje jesmo. I da se ne lažemo: svaka čast tvorcima prvog crnogorskog satelita (šta god to značilo), ali smo na tom polju od Hjustona još uvijek daleko – svjetlosnim godinama.
Halo, Hjustone, odjavljujemo se!!!