GORI VATRA

Piše: Emilo Labudović

Jednom davno gledao sam film o vatrogascu koji je, zahvaljujući svojoj hrabrosti i spretnosti u gašenju požara i izvlačenju „pogorelaca“, proglašen herojem i čovjekom godine grada San Franciska. Međutim, te godine je učestalost požara drastično nadmašila uobičajeni godišnji prosjek paljevina, tako da su se u istragu i potragu za piromanom umiješale i federalne vlasti i agencije. Rezultat istrage bio je poražavajući: palikuća je bio niko drugi do čovjek i vatrogasac godine. Opsjednut vatrom i slavom, čovjek je palio a onda gasio kao da svijet spasava. Poslednja slika kojom se opraštao od života s ove strane žice bio je veličanstven plamen u kojem je nestajala zgrada suda San Franciska. U njegovim očima, umjesto kajanja i griže savjesti, mogao se pročitati samo bolestni sjaj trijumfa.

Ne bih se ni u snu sjetio ovog filma da me jutros komšija nije upitao jesam li gledo kako gori Adrej? Koji Andrej, upitao sam ga, apsolutno neobaviješten o bilo kojem požaru i bilo čijem spaljivanju, tim prije što se onaj parajući zvuk vatrogasnih kola danima nije čuo gradom. Komšija me je pogledao zgranuto, ne vjerujući da nemam pojma o nečemu o čemu se već tri dana širom države zvoni na sva medijska zvona, kao da je, ne daj Bože, požar australijskih razmjera. „Pa onaj Andrej, onaj sa bradom, književnik“, pokušava komšija da razdrma moju neupućenost. „Znam mnoge sa bradom, odgovaram, a književnika Andreja nemam u popisu svog literarnog interesovanja“. Komšija se, ipak, ne predaje i poteže poslednji adut u ovoj partiji njegove informisanosti protiv moje neupućenosti, i dodaje: ma, onaj Crnogorac što mu je prezime – grčko.

Sad je i meni sve jasno. I brada, i prezime, i „književnost“ i paljenje i bura koja se tim povodom podigla. Ipak, da ne bih ispao poslednji čudak u komšijinim očima, dodajem, prisjetivši se filma sa početka ovog teksta: „e, moj komšija, palikuća spaljen za sve požare koje je potpaljivao sve ovo vrijeme“!

Iskreno, koliko god razumio i atmosferu karnevala doživljavo kao krik prigušene i prestrašene društvene stvarnosti i građanskog kukavičluka koji se smije ispoljiti samo maskiran u svoju karikaturu, ne odobravam ovaj način, jer me neodoljivo podsjeća na doba Inkvizicije, ukoliko je ono ikad i prošlo. Jer, doba neslobode jednih ne smije se maskirati u doba slobode za druge. I ne može jedne godine Dritan biti „spaljen“ bez ijednog glasa protesta iz brloga kojekakvih NVO, navodnih zaštitnika ljudskih prava i sloboda, a onda sledeće dići kuku i motiku jer, gle čuda, gori Andrej.

Komšija me gleda s nevjericom dok ga ubjeđujem da Andrej ipak nije zaslužio lomaču. Nije, komšija , uvjeravam ga, jer je u svakom pogledu, pa i u tom nazoviknjiževnom, nedostojan tako visoke počasti da gori nasred trga. Možda je jedino opravdanje njegovog spaljivanja ne toliko u njegovom slučaju koliko u poruci njegovim brojnim sedbenicima u ruženju, pljuvanju i nipodaštavanju svega što nije „po njihovom“ da i palikuće nekad dohvati oganj.

„Dobro je što ga nijesu zaista spalili, smrdjelo bi bar mjesec dana“, šapatom dobacuje komšija i žurno odmiče u susret danu, za kojeg se iskreno nadam i Bogu molim da prođe bez urlika vatrogasnih sirena. A sve drugo, uključujući i Andreja, već je viđeno. I prohujaće sa vihorom.