Godišnjica njemačkog zločina u Pivi: Ubijali su djecu pred očima roditelja, pa djevojke i žene…

Da se kojim slučajem ne zaboravi. Da se pamti. U Dolima kraj Pive na današnji dan, 7. juna 1943. godine, njemačka folksdojčerska SS Princ Eugen divizija, zajedno sa gatačkim i ustašama iz Handžar divizije, za sat vremena, kažu, njemački efikasno i precizno, pobila je 522 mještana, među njima i 109 djece mlađe od 15 godina.

Bratstvo Blagojevića iz ovog pivskog sela izgubilo je tog dana 220 članova. Ni krivi ni dužni, svi su pobijeni samo zato što su, eto, bili Srbi. Jedno od djece, i ta je priča ostala u Pivi, rođeno je tog dana na gubilištu pa odmah pogubljeno.

Nema bratstva u Pivi koje tog dana nije zadesila tragedija. Njemački vojnici, zabilježeno je i ostalo za sva vremena, mamili su dječicu bombonama, sakupljali po vrtačama, pa ih onda strijeljali.

Po okolnim selima, Princ Eugen divizija od 6. do 12. juna te godine, zajedno sa pomenutom Handžar divizijom, te muslimanskim ustašama iz Hercegovine pobila je 1.290 Pivljana. Među njima bilo je 549 djece, tek stasalih dječaka, djevojčica, mlađih od 20 godina.

Mnogo je ognjišta tih dana po Pivi za sva vremena ugašeno.

U Gojkovića Dolu kraj Plužina, iznad Pive, prethodnog dana, 6. juna, uoči praznika Obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, Njemci su u kolibu zatvorili 46 meštana, po nekim verzijama događaja bilo ih je i 60, i sve ih žive zapalili.

Jaglika Adžić, koju je Srpska pravoslavna crkva posvetila kao i ostale pivske mučenika, imala je 17 godina. Bila je sklonjena sa strane, kada je vidjela da su u kolibi u plamenu njena braća Milorad (8), Momčilo (4) i Dušan (2), njeni otac i majka, Krsto i Stoja, kada je čula krike braće, zaletjela se, skočila u oganj i izgorela sa njima.

Pivski pjesnik Kosta Radović, 1969. godine svedočio je o zločinu:

„Nikada neću zaboraviti Dola. To je najveće stratište u Crnoj Gori, golema i neprebolna tragedija pivskog naroda. Imao sam tada sedam godina i sa dvadesetak mještana iz sela Borkovića bio sam u zbjegu, sakriven od progonitelja, u jednoj visokoj pećini preko kanjona Komarnice. Sjećam se da su se iz Dola čuli rafali i lelek koji je presjekao nebo i koji nikada neću zaboraviti. Kada se lelek prolomio, u pećini je nastupio opšti plač. Bio sam zbunjen, nijesam znao šta se događa, ali sam osjetio strašnu jezu i strah. Kasnije su mi objasnili šta se sve desilo… Taj lelek me obavezuje da se uvijek sjećam nesrećnika koji su ubijeni u Dolima, da o njima pišem, da ne dozvolim da se zaborave“.

Po vrtačama, po pivskim selima, najpre su ubijali djecu mlađu od 15 godina, pred očima roditelja, pa žene i djevojke, pa na kraju starije od 15 godina. Zašto tim redom, znaju samo neljudi u ljudskom obliku.

„Kada je naišla ta SS divizija, koja nikoga živog nije ostavljala ispred sebe, pokupila je sve stanovništvo koje je zatekla. Pored mene iz kuće su odvedeni i moja sestra Vida i osmogodišnji sestrić Veljo Vučurović, koji je došao u ujčevinu. Mog brata Savu, koji nije htio da krene iz kuće jer je pretpostavio šta nam se sprema, ubili su u kući. Zajedno sa njim ubijeni su i njegova supruga, sin i tri kćerke. Kada su ih pobili zapalili su kuću tako da se nije imalo šta sahraniti, jer je ostao samo pepeo“, svjedočenje je Miloša Glomazića rođenog 1907, koji je jedini tog dana krvav, ranjen, uspio da utekne sa strjelišta.

U Dolima na mestu stradanja podignut je hram.

„Neko govori o 109, nego 111. Žrtva djece je zapečatila pivsku žrtvu u toku Drugog svjetskog rata. Ponaviše su stradala djeca, žene, trudnice, starci, nejač, sve nevine žrtve koje su pobili fašisti i nacisti, i to ne samo oni koji su došli iz Njemačke i Princ Eugen divizija nego i mnogi drugi od naših komšija koji su se priključili tim zločinačkim SS divizijama“, kazao je pre koju godinu na mjestu stradanja pivskih mučenika vladika Joanikije.

Krvavi, bestijalni, u ljudskoj istoriji do tada valjda ne zabilježeni pir nastavljen je narednih dana po Gornjim Breznima, Stabnima, u Kručici, Miljčkovcu, Bukovcu, Zabroju, Rudnicama, Brljevu, drugim selima. Zločinci nikako nisu mogli srpske krvi da se napiju.

Krajem jula 2022. godine, Skupština Crne Gore usvojila je Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici.

„Ako je Jasenovac najveći srpski grad pod zemljom, onda su Velika i Piva dvije najveće srpske varoši pod zemljom. Zabranjivali su nam da se sjećamo ovih žrtava. Uvijek se podrazumijevalo da Srbi stradaju kao narod. Sad poručujem: ne zaboravljam i ne opraštam, nisam niti Bog, niti Arhangel Mihail“, rekao je tokom rasprave o rezoluciji Milan Knežević.

 

(rt.rs)