Godišnjica monstruoznog NATO zločina: Drugog dana Vaskrsa raketama spržili voz pun putnika
Prije 25 godina, 12. aprila 1999, na drugi dan Vaskrsa, oko 11.40, NATO bombarderi raketirali su i spržili, u Grdeličkoj klisuri, međunarodni putnički voz 393 na relaciji Beograd – Niš – Skoplje, pun putnika, dok je prelazio Bistrički most preko Južne Morave.
U stravičnom zločinu, od eksplozije i požara koju je izazvala, poginulo je najmanje 15 osoba, među kojima je bilo i djece, dok je teško povrijeđeno više desetina ljudi. Tačan broj nastradalih nikada nije utvrđen…
Među žrtvama je bio i šestogodišnji dječak Branimir Stanijanović, iz Aleksinca. Sa njim su stradali i njegovi roditelji Vidosav i Divna. Stradali su i supružnici, mladi naučnici Ana i Ivan Marković koji su živjeli u Leskovcu…
– Odvezao sam ih na stanicu. Voz je bio prepun putnika. Ušli su u drugi vagon. Lično sam vidio da u vozu nije bilo vojnika, pa mi je i danas nevjerovatno da su meta bili civili. Opravdanja za tako nešto nema, osim zla koje su namjerno htjeli da naprave – ispričao je ranije, u razgovoru za Novosti Anin otac, pokojni Žarko Bjeletić, profesor hemije i nekadašnji direktor leskovačke Medicinske škole.
Ovaj čovjek godinama je bio dostojanstven u tragediji koja je snašla njegovu i porodicu njegovog zeta. Zbog otežane identifikacije, dvoje dvadesetpetogodišnjaka sahranjeni su tek posle nekoliko dana na mjesnom groblju u Ivanovom Vladičinom Hanu. Tamo su i krenuli vozom, jer je Ivanu brat javio da mu je stigao vojni poziv i da ga „otadžbina zove“. Na put je pošao bez dileme, kao i Ana jer je željela da odloži trenutak njihovog rastanka.
Bili su zajedno od brucoških dana, a u braku tek pet mjeseci. Oboje su završavali postdiplomske studije kao najbolji studenti Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu i radili kao istraživači u leskovačkoj fabrici ljekova „Zdravlje“. Ana je, pored hemije, mnogo voljela beletristiku i uživala u gajenju cvijeća, a Ivan je, osim Ane, volio i sport. U vrijeme redovnog odsluženja vojnog roka bio je na ratištu na Plitvicama, pa se preko Tuzle vratio u Srbiju. Sa tenka na bosanskom ratištu Momo Kapor pozajmio je natpis „Smrt ne boli“ i tako nazvao svoju knjigu koju je Ana čitala neposredno pred tragediju. Lično je u biblioteku nije vratila. Umjesto nje to je učinila porodica.
– Bio sam tamo dvadesetak minuta posle bombardovanja. To je neopisiv prizor koji nikada neću da zaboravim. Tražili smo ih u Vladičinom Hanu i u bolnici među povrijeđenima. Nije ih bilo. Prepoznao sam ih među onima koji su stradali – ispričao je neutješni otac i tast.
Sejćanje na jezive scene koje su svjedoci zatekli na mjestu stradanja, i posle četvrt vijeka od ove tragedije, još žive. Građani juga Srbije ne mogu da zaborave slike djelova ljudskih tijela koji plutaju rekom. Pričali su i da su nastradale skidali i sa grana drveća. Krvi je bilo svuda, čuli su se jauci preživjelih, a u nozdravama se osjećao miris spržene kože…
U trenutku dok je prelazio most, voz je pogođen sa dva projektila, a još dvije rakete pale su na obližnji drumski most na Koridoru 10. Kada je prvi projektil pogodio voz, lokomotiva i prvi vagon, koji su tek prešli most, odbačeni su daleko od mjesta stradanja. Prvi projektil pogodio je i početak drugog vagona, a drugi je spržio treći i zalijepio za šine četvrti vagon. Dok su vagoni gorjeli na mostu, preživjeli su se izvlačili kroz prozore i, strahujući od novog napada, bježali ka polju i putu. Od siline ekplozije iz ležišta su izbacivani prozori i vrata okolnih kuća, dok se dolinom Južne Morave širio gust dim.
Srodnike pojedinih putnika niko nije mogao da spriječi da uđu u užareni vagon tragajući za najmilijima. O tim trenucima, posle svega, govorili su kao o „praznom nadanju“. Nevjerica da je NATO bombardovao voz u kome nije bilo vojnika i danas traje.
LAGALI I UBRZAVALI SNIMAK
NATO je prvo negirao raketiranje, ali ga je kasnije potvrdio i nazvao „kolateralnom štetom“. Pravdao se da je bilo kasno da pilot zaustavi rakete kada je shvatio da voz stiže na most, i to „argumentovao“ snimkom. Kasnije je ustanovljeno da je video-zapis ubrzan gotovo pet puta, čime je lažirana i brzina voza. Ako nešto od gubitka najmilijih više boli, onda je to ovo bezdušno pravdanje za stradanje nedužnih. U znak sjećanja na ovaj zločin na mestu tragedije stoji spomen-obilježje na kome je uklesano: „Ne treba se bojati ljudi, nego neljudskog u njima“.
(Novosti online)