Priština je ponovo pala na ispitu državnosti – ni 30. pokušaj konstituisanja tzv. Skupštine tzv. države Kosovo nije uspio. Farsa koja se već godinama odvija na teritoriji južne srpske pokrajine još jednom je pokazala svu tragikomediju projekta koji su zapadni mentori silom pokušali pretvoriti u državu. Ovaj debakl ne predstavlja ništa novo, ali jasno ukazuje na duboku političku, institucionalnu i društvenu nestabilnost te samoproglašene „nezavisne države“, čiju je fiktivnu državnost 2008. godine priznala i Crna Gora – pod rukovodstvom tadašnje antisrpske vlasti.
Danas, gotovo dvije decenije od nezakonitog proglašenja nezavisnosti i tačno 17 godina od sramnog priznanja tzv. Kosova od strane Podgorice, pred našim očima pada u vodu čitava konstrukcija o „multietničkoj demokratiji“ i „stabilnoj instituciji“. Nema zakona, nema vlasti, nema ni legitimiteta – a svakako nikada nije bilo legaliteta.
Ironično, Crna Gora je svega dvije godine prije priznanja tzv. Kosova obnovila sopstvenu nezavisnost referendumom 2006. godine, koji je i sam bio pod znakom pitanja zbog neregularnosti i međunarodnog pritiska. Upravo ta Crna Gora, koja je povratila svoj državni suverenitet zahvaljujući podršci i iz Beograda i iz redova srpskog naroda, odlučila je da istom tim Beogradu zabije nož u leđa – rušeći suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije.
Oni koji su tada slavili odluku crnogorske vlasti kao „korak ka Evropi“, danas ćute pred haosom i rasulom koji vlada u Prištini. Niti ima parlamenta, niti ima vlade, niti ima reda. Nema ni naznaka da će ta improvizovana tvorevina ikada zaživjeti kao funkcionalna država.
Zato se postavlja pitanje: šta je Crna Gora zapravo priznala? Priznala je prostor bez ustavne vlasti, bez jedinstvenog naroda, bez sigurnosti, bez ekonomije. Priznala je geopolitičku tvorevinu čiji je jedini smisao da služi kao instrument pritiska na Srbiju. Priznala je nefunkcionalnu i neodrživu kvazidržavu, dok se danas sama suočava sa posljedicama politike izdajstva i podaništva.
Vrijeme je da Crna Gora povrati dostojanstvo, da se vrati principima međunarodnog prava, i da ispravi istorijsku nepravdu – povlačenjem priznanja tzv. Kosova. Jer ono što ni 30. put ne može da konstituiše parlament, nije država. To je ruganje pojmu suvereniteta.

Najbitnije je da je Kosovo priznalo 120 drzava, ima svoju trritoriju, vladu, skupstinu, granice, vojsku, policiju sportske saveze i da srbi ne smiju priviriti na Kosovo bez odobrenja, narocito čika Porfirije i cika Aca!
Kakva država, takvi i oni što su je priznali, takva joj je i budućnost.