Fijasko Mila Đukanovića: Ignorisali ga svi lideri iz okruženja, dobio šamar od Srbije!

Nedolaskom funkcionera Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije na Kongres DPS-a u Podgorici, poslata je jasna poruka da odnosi između dvije države nijesu bili na tako niskom nivou kao sada. Pojavljivanje opskurnih likova poput Vuka Draškovića, Nenada Čanka i Rasima Ljajića (koji jeste ministar u vladi Srbije, ali je u Podgorici predstavljao svoju partiju) pokazatelj je da je DPS i Milo Đukanović, za zvaničnu Srbiju prošlost, kao što su prošlost Drašković i Čanak. Da nije samo Srbija poslala tu poruku Podgorici, vidi se i iz činjenice da niko iz Republike Srpske, ali ni Bosne i Hercegovine, čak ni iz Albanije, Hrvatske i sa tkz. države Kosovo, nije došao na partijski skup vladajućeg DPS-a.

Svojim nedolaskom, sve te države, u koje se Đukanović i DPS godinama i decenijama zaklinju, stavile su do znanja šta misle o politici prošlosti koju personifikuje ponovo izabrani lider DPS-a. Đukanović je tako, želeći da pokaže moć, na Kongresu, doživio regionalni šamar od koga će godinama da mu bride obrazi. Plejada zaboravljenih i karikaturalnih likova iz devedesetih, poput Draškovića, Čanka i naravno Novaka Kilibarde, samo je pokazatelj sloma politike koju personifikuje Đukanović.

Iako se mediji utrkuju da stave znak jednakosti između Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, stvarnost ih iz dana u dan demantuje. Kurtoazna, protokolarna čestitka, bez prisusutva makar i najnižeg funkcionera SNS-a, jasan je signal da ulazimo u još hladniju fazu između rukovodstava dvije zemlje. Ako se tome doda da čak ni SPS, koji svuda šalje svoje emisare, ovog puta za Podgoricu nije uputio čak ni dežurnog predstavnika Milutina Mrkonjića, onda se lako može upotpuniti mozaik sve lošijih odnosa između, nekada, dva oka u glavi.

Ni Milorad Dodik, nekadašnji saveznik Đukanovića, nije se udostojio da ga počasti makar sa nekim svojim onižim funkcionerom. Đukanovića je ignorisao i Bakir Izetbegović, ali i saveznici Hašim Tači i Ramuš Haradinaj. Leđa su mu okrenuli i prijatelji iz Hrvatske, ali i Albanije. Zato je Crna Gora danas Goli otok i ostrvo za skupljanje političke otpadi iz susjednih zemalja.

Jer, Drašković, Čanak i Ljajić nijesu Srbija, a imaju manje glasača, nego što je na Kongresu DPS-a bilo delegata. Možda je DPS sa njima želio da poentira i pošalje poruku da ih Srbija podržava, ali im se bumerang vratio prije nego su i mislili. Zato i jeste fakt da je Đukanović danas izabrao da bude u društvu Draškovića, Čanka i Kilibarde, simbola prošlosti. Crna Gora je danas, zahvaljujući, upravo Đukanoviću, unižena i ponižena, ako je spala na ove aveti prošlosti i mraka koji su veličali četničke vojskovođe.

I zamislite prosperitetnu, modernu i naprednu mladost DPS-a, kako nam ih predstavljaju režimski mediji, koji danas aplaudiraju avetima prošlosti, Draškoviću, Čanku i Kilibardi. Je li to ta budućnost u koji nas vodi voljeni vođa i hoćemo li svi završiti zajedno sa Draškovićem na omraženoj Ravnoj Gori? Ili je možda riječ o slijepoj i poltronskoj omladini, koja od partije ne vidi dalje od nosa i kojoj su preko noći postali idoli Drašković i Kilibarda. Zaočekivati da je da mladi naraštaj, u euforičnom zanosu počne da štampa majice sa likom ova dva simbola prošlosti. Zagrljeni Vuk i Draža Mihajlović, a Novak i Nikola Kalabić. Sa sve Milom Đukanovićem.

Vuk Drašković, Novak Kilibarda, Milo Đukanović, kako to proevropski zvuči! Bravo kreteni!