Epitaf međunarodnom pravu

Piše: Boško Vukićević

Nakon sinoćnjih dešavanja u Venecueli možemo iznositi pretpostavke o eventualnoj izdaji, prethodnom dogovoru ili nečem trećem. Ali, osnovna poruka akcije je sljedeća: predsjednik jedne države, u današnjem svijetu, može svojim oružanim snagama narediti hapšenje i deportaciju predsjednika druge države i taj akt sprovesti nakon agresije na tu drugu državu.

Takva poruka za sobom nosi činjenicu, kao u kamen uklesanu: prisustvujemo završnim činovima sahrane međunarodnog prava, koje je nastalo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Takvo međunarodno pravo nije dugo živjelo: njegova sahrana je zapravo počela aktom bombardovanja SRJ 1999. godine.

I svi oni koji danas lamentiraju nad njegovom sudbinom uglavnom su kukavički ćutali tokom njegovog gaženja 1999. godine, ili su pak podržavali tadašnju agresiju na Srbiju i Crnu Goru. Nakon tih tragičnih događaja, isti akteri su licemjerno pokušavali da održe institut međunarodnog prava u životu, selektivno ga primjenjujući.

Upravo su takva hipokrizija i selektivnost dovele do današnje situacije u kojoj važi isključivo pravo jačeg, a najjači globalni igrači su SAD, Kina i Rusija, nakon kojih dolaze neki drugi. EU je, nažalost, politikama zanemarivanja sopstvenih interesa za račun drugih i selektivnim primjenama međunarodnog prava izgubila status globalnog faktora.

Ostaje nada da će u okviru Novog svjetskog poretka postepeno jačanje mnogih i novih centara moći stvarati uslove za obnovu međunarodnog prava, koje će svi morati da poštuju. Jer, bez toga ne može biti dugotrajnog mira.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)