EJ DA MI JE PROĆI MOSKVOM

Piše: Bojo Pižurica

Ne vidim razlog zašto ne bismo ispunili onih osam opravdanih zahtjeva koje nam je postavio premijer Hrvatske, ne radi poniženja već dobronamjerno, pa da ubrzano uđemo u EU. Evo, za početak, imam predlog kako da riješimo bar jedan, sudbu broda Jadran da više ne džedži dokon u Zalivu hrvatskih svetaca.

Premijer Plenković je tu da pleni, ne da pleni karizmom, već da pleni šta stigne, i jare, i pare, i obraz, i Jadran. Ne treba se gaditi toga što je brod napravio Aco palikuća.

Ne treba ni smetnuti sa uma da smo mi saveznici u vojnom paktu i evropskoj vojsci koja mora konačno da porazi Rusiju a oni tu imaju iskustva.

Eno, reče Putin neki dan – Previše je latinice. A mi kažemo – Previše je i Rusije, i Putina, i ćirilice. On misli da smo mi ludi i da ne vidimo kako on preko crkve Srbije gradi Putinov put. Taj put vodi od hrama u Baru, preko hrama u Podgorici, manastira Morača, Đurđevih stupova ka Mileševi a onda se dalje grana ka Srbiji i Republici Srpskoj. A sve se finansira preko manastira Ostrog. To nije Putin nego Rasputin.

Zato Rusiju treba tradicionalno napasti sa tri strane, sjeverne, centralne i južne.

Prvo bi Pješivačko-Bjelopavlićke trupe zauzele Kalinjingrad i vratile mu staro ime Königsberg. Istovremeno, Drobnjačko-Uskočke desantne jedinice uskočile bi iza linija i zauzele aerodrome Šeremetjevo i Vnukovo da Putin ne bi mogao da pobjegne.

Na sjevernom pravcu, Vasojevićke brigade udarile bi i brzom akcijom zauzele Petrograd da se ne mrcini i mrcvari kao onda skoro hiljadu dana. Po zauzeću grada treba odmah poništiti gramatu koja svjedoči o zavladičenju Njegoša u tamošnjoj crkvi.

Rovačko-Moračka prva grupa armija ubrzano bi se kretala linijom Minsk-Smolensk-Moskva a tu bi joj podršku davale savezničke dansko-holandske snage koje baštine junačku tradiciju iz drugog rata kada su svoje zemlje branile čitavo jedno prijepodne.

Za veoma zahtjevni južni pravac bile bi zadužene Pipersko-Zagarčke divizije koje bi prvo oslobodile Krim a zatim Rostov i Kazanj, a odatle okrenule prema Moskvi. Tu bi im se pridružile italijanske i bratske luksenburške specijane snage.

Naravno, komandu nad ovim operacijama imao bi Podgoričko-Cetrinjski vojni menadžment koji bi vojsku zaustavio na jedanaestom kilometru do Moskve. Tu bi se odala počast hrabrim vojnicima Vermahta koji su, eto, stigli dotle a dalje nijesu mogli jer ne bijahu bili ponijeli duge donje gaće.

Komanda bi u rezervi držala Nikšićke udarne korpuse ali ne smije ih nikako uvoditi u borbu jer bi oni prebrzo prodrli u dubinu teritorije, čak do kineske granice i tamo zametnuli kavgu sa Kinezima a to nam sad nikako ne treba.

Kada se tako opkoli Moskva, energično i brzo izvesti združeni napad, zauzeti grad i uhvatiti prvo onog Šojgeta, bačiti ga na muke da prizna đe je Putin. Pošto je on tvrd orah, muke treba pojačati tako što će mu neki naši istoričari održati predavanje o našoj istoriji. Šojge će da popusti i da prizna da se Putin krije u Kremlju, u cijevi onog topa što ga Rusi zovu Car-puška.

Treba onda da se urade još samo dvije stvari. Da se Lenjin prenese na Cetinje sa sve mauzolejem i da se onaj brod Jadran porine u rijeku Moskvu svečano okićen crnogorskim i hrvatskim zastavama.

E da, ostaje još i defile naših jedinica koje bi ostvarile svoju davnašnju želju i zapjevale – Ej da mi je proći Moskvom sve sa kapom crnogorskom.

Nakon ovoga, naši junaci zauzeli bi vile i daće po Moskvi i poženili se balerinama i glumicama, sa njima izrodili đecu koju bi upisali u udbu i druge vladine i nevladine organizacije. Eto, lako je, samo kad se hoće.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)