Dvojno državljanstvo – ozakonjen nerazum

Piše: Montre

Na pitanje poslanika Kneževića, premijer Spajić odgovori da će Vlada raditi na izradi zakonodavnog okvira, kako bi se uspostavio sistem dvojnog državljanstva po ugledu na zemlje Evropske unije (EU) i prema najvišim svjetskim standardima!
Ovim je potvrdio obećanje iz predizborne kampanje, pa bi trebalo i da održi riječ.

Kako nije naveo ni rok, kao ni detalje o konkretnim koracima na ovom evropskom i svjetskom putu, a posebno ne šta su to tačno najviši svjetski standardi, ovom prilikom ću pomoći premijerovom timu da ovo pitanje riješi u rekordnom roku. Da ne ostane obećanje na jakim riječima i upotrebi evroatlanskih floskula.

Nekadašnji režim je skrojio pravni sklop da na svaki mogući način spriječi Srbe iz Crne Gore da steknu državljanstvo Crne Gore prijemom. Ili, da ga oduzmu već postojećim državljanima ukoliko ne budu slušali (i glasali za jedinu moguću opciju po tom sklopu).

U te Srbe svrstavam kasnije raseljena lica iz Hrvatske, BiH i s Kosova, jer su to sve ljudi koji su s prostora Crne Gore, one koji su odselili u Srbiju tokom SFRJ, SRJ i potonje zajednice pred referendum, kao i one koji žive u Crnoj Gori, a zatražili su i dobili državljanstvo Republike Srbije. Izuzetak je pravljen za one koji bi se odlučili da zgaze svoje dostojanstvo i odreknu se i predaka i identiteta, tj. koji bi „prelomili“.
Nažalost, takav pravni sklop je i danas na snazi, osim u domenu Odluka o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom koju izmijeni Zdravko u posljednjim minutama svog mandata.

Ovaj pravni sklop (namjerno nazivam sklopom), na nekoliko načina, i s više strana, cilja Srbe, kao etničku grupu. A evo i kako.

Sam Ustav korektno definiše pravo i obavezu na državljanstvo, i da je crnogorski državljanin nosilac suverenosti. I ne zabranjuje dvojna ili višestruka državljanstva.

Ali onda ide zaplet.

Imamo Ustavni zakon, donesen i prije Ustava, koji je svojim članom 12 dao pravo svim drugim, osim državljanima Srbije, da zadrže i druga državljanstva uz državljanstvo Crne Gore:
„Član 12

Svaki građanin Crne Gore koji je, pored crnogorskog državljanstva, na dan 3. juna 2006. godine imao i državljanstvo neke druge države ima pravo da zadrži i crnogorsko državljanstvo. Državljanin Crne Gore koji je nakon 3. juna 2006. godine stekao neko drugo državljanstvo može zadržati i crnogorsko državljanstvo do potpisivanja bilateralnog sporazuma sa zemljom čije je državljanstvo stekao, ali najduže godinu dana od dana usvajanja Ustava Crne Gore.“

 

A jedina zemlja na ovoj planeti čije državljanstvo nije moglo da se ima u paraleli prije i na datum 3. jun 2006., je državljanstvo Srbije. Time je prethodni režim bukvalno oteo pravo par stotina hiljada ljudi na vezu sa svojom Crnom Gorom, u maniru, otišli ste i ovo više nije vaše. Najprimitivnija diskriminacija.

Potom je donešen Zakon o državljanstvu, pa i ona sporna Odluka o kriterijumima. Odlukom je onemogućavano, Vladinim izmjenama istih po potrebi, da se dostignu rokovi i uslovi za podnošenje zahtjeva za sticanje državljanstva Crne Gore. Prvo je bilo pet godina, pa deset, pa petnaest. Imali su namjeru da tako pomijeraju rokove sve dok postoje oni koji nisu pristali na poništavanje.

Podzakonskim aktom su mijenjali uslove iz Zakona o državljanstvu, a i usvojene Evropske konvencije o državljanstvu.

U cijeli proces su uključili i ANB, bez čije sigurnosne provjere i amina ne može niko biti primljen u državljane. A razlog je što je ANB jedina institucija koja nema obavezu da postupa po Zakonu o opštem upravnom postupku, i odgovara rješenjem i obrazloženje svog stava. Pa ako bi neko kojim slučajem i uspio preskočiti sve prethodne procesne barikade, bio bi proglašen nedostojnom osobom od strane te iste ANB. Pa možete zamisliti na osnovu čega su se takve odluke donosile i kako, a posebno kad sad čitate čime se ta institucija bavila.
Ovim je onemogućeno sticanje državljanstva nekoliko desetina hiljada raseljenih lica, koja su se vratila iz drugih republika SFRJ u Crnu Goru usljed ratova u ostalim republikama SFRJ.

Napominjem da su to sve lica rođena u Crnoj Gori ili prvo koljeno njihovih potomaka, a koja su protjerana iz svojih kuća i stanova, i koja i dan danas kubure sa povratom svoje stečene imovine u republikama iz kojih su raseljeni nazad u Crnu Goru. A oni koji su ih protjerivali, jedva su čekali da se odreknu državljanstava i da time stave tačku na etničko čišćenje i otimačinu. Umjesto da je Crna Gora pružila svu moguću logističku pomoć svojoj braći i sestrama u zaštiti njihovih interese, po državnim suksesijama (prvo SFRJ, pa onda SRJ) su još i doživjeli da ih kod kuće dočekaju na način da im se kaže ajte odakle ste došli, ajte u Srbiju i ovo više nije vaše. Jedini način je bilo samoponiženje u vidu zaklinjanja u Mila i partiju, kao i odricanje od izvornog identiteta. Ali takvih je ipak bilo malo. A prepoznaćete ih po nadprosječnim istupima u branjenju istog, i krajnje nerazumnim postupcima, kako tad, tako i danas.

 

Sve one ostale je, takav pravni sklop Crne Gore, valjda za kaznu, prebacivao iz statusa raseljenih lica, u status stranaca. Pa tako sam i ja postao stranac na svom komadu zemlje i u svojoj kući.

Inače, raseljena lica ne treba miješati sa izbjeglicama u ovom pravnom sklopu. Izbjeglice su, po njima, osobe koje uglavnom nisu imale vezu sa Crnom Gorom prije dolaska, uglavnom s Kosova, i koji su zahvaljujući tom statusu, većinski dobila državljanstva. A onda i prebivališta, pa lične karte, s obavezom da glasaju onako kako im se kaže kad zatreba. Otiđite na Vrela ribnička, pa se sami uvjerite.

Tako da su crnogorski povratnici, prvo nosili etiketu raseljenih lica, pa onda stranaca sa stalnim boravkom, a u najboljem slučaju, postajali bi državljani Crne Gore sa statusom domazeta. Jer, Zakon o državljanstvu dopušta višestruko državljanstvo samo zbog braka sa crnogorskim državljaninom/državljankom, ili ako država prepozna viši interes (poput Šinavatre i sl.), ili ako ga kupite kroz program ekonomskog državljanstva, ili ako ste potomak iseljenika.

Smiješno je da su iseljenici samo oni što su otišli npr. u Argentinu, pa i zaboravili odakle su pošli, ali ne i oni koji su iselili u republike nekadašnje SFRJ.

Kao što vidite, nekim čudom, svi propisi su donošeni baš tako da se oni koji se, s velikom vjerovatnoćom prema procjeni falange prethodnog režima, osjećaju Srbima, onemoguće da steknu državljanstvo Crne Gore, ili da se moraju odreći svog života prije povratka, kad su već ostali bez svega drugog u ratnom vrtlogu, a u vidu odricanja od drugih državljanstava.

Nadam se da je sada čitaocima jasno o kakvom organizovanoj i sistemskoj diskriminaciji je riječ skoro pa tri decenije. I o kakvim razmjerama kršenja ljudskih prava. I koliko surovosti, bestijalnosti i nerazumnosti je u svemu ovom. A ta nerazumnost je i zakonski definisana, vjerovali ili ne!

Inače, najviši svjetski standard ne postoji. Ali dvojna ili višestruka državljanstva postoje. I postoji Evropska konvencija o državljanstvu.

U većini zapadnih zemalja, između ostalih i većini EU zemalja, dvostruko ili višestruko državljanstvo je već uobičajena stvar. Primjeri su svi oni na koje se ugledamo poput SAD, Velike Britanije, Njemačke, Švedske…

Pravni akti koje sam naveo prethodno, u pravnoj hijerarhiji Crne Gore su ispod Evropske konvencije o državljanstvu, a koju je Crna Gora potvrdila Zakonom o potvrđivanju ove konvencije.
Naime, prema Ustavu Crne Gore, potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni, sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.

Pored svih ostalih stavki kojim Evropske konvencije zabranjuju diskriminaciju po bilo kom osnovu i kršenja ljudskih prava, ova konvencija definiše članom 16 i sljedeće:
„Država ugovornica ne treba da utvrdi da je odricanje od ili gubitak drugog državljanstva uslov za sticanje ili zadržavanje njenog državljanstva u slučaju kada takvo zadržavanje ili gubitak nijesu mogući ili ne mogu da se razumno zahtijevaju.“

Dalje, član 18 iste konvencije definiše i državljanstva u slučaju državnih sukcesija:

„Kod odlučivanja o davanju ili zadržavanju državljanstva u slučajevima državne sukcesije, svaka država ugovornica koje se to tiče, treba da uzme u obzir posebno: a) stvarnu i efikasnu vezu dotičnog lica sa državom; b) prebivalište dotičnog lica u vrijeme državne sukcesije; c) želju dotičnog lica; d) teritorijalno porijeklo dotičnog lica. U slučaju da sticanje državljanstva podliježe gubitku stranog državljanstva, važiće odredbe člana 16 ove Konvencije.“

Današnji pravni sklop Crne Gore i dalje uzima u obzir samo prebivalište, dok ostala tri faktora ne razmatra, tj. ignoriše. Pronaći ćete nekoliko članova u Zakonu o državljanstvu kojima se omogućava sticanje državljanstva za lica koja su imala prebivalište prije juna 2006. I to s oni koji su i tad imali lične karte i glasali. Mnogi su do tad glasali i bez državljanstva, ali na osnovu lične kartu, a koju im je režim izdavao na osnovu prebivališta.

 

Tako da je ključ izborne reforme u uređenju i definisanju registra prebivališta, a ne u dvojnom državljanstvu kako to sadašnja opozicija nameće.

Crnogorski Ustav definiše da glasati može samo crnogoski državljanin koji ima prebivalište u Crnoj Gori duže od dvije godine. Tako da državljanstva nikad nisu biila problem dvojnih državljanstava, već isključivo u registru prebivališta. Po pravilima svih uređenih zemalja, da bi dobili ličnu kartu, potrebno je da i faktički živite u zemlji, a ne da u nju idite samo u izborni turizam. Brisanjem iz registra prebivališta, ne brišu se građani iz registra državljana.

Oni su ti koji su štancali prebivališta i lične karte svojim i tako pobjeđivali na izborima dvije decenije. Svaki izbori su bili jedna obična prevara. I to na ovaj način. Sam dan izbora bi proticao bez većih nepravilnosti, jer je ključ bio u biračkom spisku. I onda, kad zbog zatvorenih granica one 2020. , nisu mogli dovesti glasače iz inostranstva, padoše. Dok su navodno ušminkali Zakon o državljanstvu da liči na EU, mijenjali su mu smisao podzakonskim aktom, a u potpunosti obesmislili zakonske akte o prebivalištima.

Drugim riječima, privatizovali su bili pravo na prebivališta da bi mogli da kontrolišu i šibicare sa biračkim spiskom bez iznenađenja. Dok su, s druge strane, spečavanjem sticanja državljanstva gore pobrojanim grupama Srbima, kontrolisali priliv novih i dozirali u skladu samo s njihovim izbornim interesima.

A da je sve ovo smišljeno i pažljivo konstruisano, dokaz je to što je režim prilikom potvrđivanja EU Konvencije, kao krovnog akta, izrazila rezervu i odbacila član 16 Konvencije, a članom 3 Zakona o potvrđivanju iste:
„Prilikom predaje isprave o potvrđivanju Crna Gora će, u skladu sa članom 29 stav 1 Konvencije, izraziti sljedeću rezervu: «Crna Gora ne prihvata primjenu odredbi sadržanih u članu 16 Konvencije»“.
To je onaj član iz EU standarda koji kaže da ne treba nerazumno zahtijevati. Pa ako mi niste vjerovali da su se odrekli razuma i to ozakonili, evo se sad i sami možete uvjeriti!

Drugim riječima, Crna Gora je svjesno odbacila EU obavezu koju ima prema svojim ljudima u vezi sa državljanstvom, kao i u procesima državnih sukcesija, stavljajući do znanja čak i EU da će se obračunavati sa neistomišljenicima na nerazuman način. I onda pričaju o svojoj posvećenosti Eu integracijama, a s druge strane, radi fotelja su ovako prodavali budućnost.

Ali,da se vratim na premijerovo obećanje i moju želju da mu pomognem.

Kao što napomenuh, svjetski standard ne postoji. Ali onda samo treba primijeniti EU standard, odnosno uskladiti pravni sklop sa EU konvencijom. I ne samo uskladiti, već učiniti korak ka izbjegavanju mnogobrojnih tužbi i zahtjeva za odštetama, a od strane desetina i stotina hiljada diskriminisanih građana. Zar mislite da do toga ne može i neće doći? Malo pogledajte kako su prošle Slovenija i Hrvatska. Slovenija je bila izbrisala sve osobe porijeklom iz drugih republika SFRJ iz registra prebivališta, kao da nisu postojali, a Hrvatska je dugo osporavala pravo na imovinu i papire. Rezultat je da su sve morali da urede, namire i obeštete.

Imajući u vidu sve gore navedeno, potrebni koraci za dostizanje evropskih i svjetskih standarda, a to znači eliminaciju diskriminatorskih propisa, obezbjeđenje ispunjavanja ljudskih prava u kratkom roku, kao i legalizaciju par stotina hiljada, trenutno „nelegalnih“, dokumenata, trebali bi biti sljedeći:

1. prihvatanje člana 16 EU konvencije, tj. eliminisanje rezerve,čime bi se vratio razum u pravni okvir, a zakonodavstvo dobilo ljudski lik;
2. prilagođavanje Zakon o državljanstvu EU konvenciji, gdje će se uzeti u obzir i ona tri zanemarena faktora za sticanje državljanstva, poput teritorijalnog porijekla, efikasne veze sa državom i želje lica, tj. uvesti u Zakon o državljanstvu odredbu da osobe koje su porijeklom iz Crne Gore, a posebno sa prostora nekadašnje SFRJ, mogu steći crnogorsko državljanstvo porijeklom i pripadnošću Crnoj Gori bez odricanja od ostalih državljanstava;
3. Zakonom o državljanstvu ukloniti diskriminaciju napravljena Ustavnim zakonom , tako što će sva lica koja su imala boravak na teritoriji Crne Gore do 3. juna 2006 godine, i koja su i danas stalno nastanjena u Crnoj Gori, biti primljeni u državljane Crne Gore po skraćenoj proceduri i bez odricanja od drugih državljanstava;
4.Zakonom o državljanstvu omogućiti da svi ostali mogu zadržati dvojno ili višestruko državljanstvo ukoliko podnesu dokaz da nemaju višestruke lične karte, tj. višestruka prebivališta. Ako se vozačke dozvole mogu kontrolisati, zašto ne mogu lične karte!?

Ovim bi se svi legalizovali i niko više ne bi strepio od toga da će na granici pokazati pogrešan dokement, ili da strepi da će mu državljanstvo biti oduzeto. Ovakva izmjena bi otklonila sistemsku diskriminaciju Srba, a pri tome i pripadnika drugih naroda, koji su igrom slučaja potpadali u isti skup i doživljavali isti tretman.

 

Za sve ove izmjene je potrebna samo dobra volja trenutne skupštinske većine, jer je za izmjenu pobrojanih akata potrebna većina svih poslanika, tj. 41 glas.

Izmjena Ustavnog zakona nije potrebna, jer je diskriminatorski član sam po sebi izgubio na značaju protekom vremena.

Dio sadašnje opozicije bi prijetio, vrištao, bacao se po ulicama, mahao zastavama, ali to bi trajalo jedan dan. Naravno da nemaju razuma da se izvinu i sami glasaju za ove izmjene. Pa ako ništa, bar da to više ne bude dio sistema.

Izmjenama bi se omogućilo da svi građani, i državljani i oni koji su faktički državljani, ali nisu pravno prepoznati još uvijek kao takvi, budu uvedeni u legalne tokove.

Ovakav civilizacijski iskorak bi omogućio izbornu reformu, jer bi se konačno mogli fokusirati na izvorni problem, a to je problem prebivališta. Rasterećeni od pitanja državljanstava, jer glasati mogu samo oni državljani koji imaju prebivalište, tj. ličnu kartu, i to najmanje dvije godine po prijavi prebivališta u Crnoj Gori. I to treba urediti. Šta je ustvari prebivalište, ko i kad ima pravo na njega, kad se stiče i kad se gubi. Ništa drugo.

A onim iz bivšeg režima, koji su kreirali ovakav, u najmanju ruku, diskriminatorski zločin, kao i onim koji su ga zdušno sprovodili, želim poručiti da treba da znaju da su uticali na negativan način na sudbine mnogih svojih sunarodnika. I da su im, na ovakav način, činili, da u takvim porodicama ratna stradanja i traume nikad ne zacijele. Svoje ludilo i nerazum su trebali skrivati, a ne još i pravno ozakoniti! I treba da znaju da će im biti ispostavljen račun za ovakav zločinački tretman, a u vidu tužbi za zloupotrebu službenih ovlaštenja, a u cilju svjesne i smišljene diskriminacije dobrog dijela građana u svom ličnom interesu. Nalazili ste opravdanje u svom univerzumu lopovskog sistema vrijednosti. Sve što ste učinili i sprovodili u vezi državljanstva bilo je neustavno, diskriminatorsko i skrojeno samo s jednim jedinim ciljem-da ni jedan Srbin iz Crne Gore, koji se devedesetih vratio u Crnu Goru iz republike bivše nam SFRJ, ili koji živi u Srbiji, ne bude primljen među državljane Crne Gore. I to treba javno i glasno i reći i ponavljati. Jer, po današnjim pravilima, jasna, svjesna i smišljena namjera odstranjivanja jedne nepoželjne grupe sa jednog prostora, što se ostvaruje na niz načina, ne samo ubijanjem, već i prijetnjama i činjenjem uslova života da ljudi odlaze, predstavlja genocidnu namjeru. A da ne govorim o fašizmu i nacionalizmu. I ovakvo njihovo činjenje treba nazvati pravim imenom. I zato su im puna usta podsjećanja na dešavanja u Srebrenici , pozivanje na antigenocidne i antifašističke vrijednosti. Kao i sve prethodno, to je samo u njihovom interesu, da zamaskiraju svoje postupke i svoje zločine u vezi osnovnih ljudskih prava.

Autor ovog teksta nije pravnik po struci, ali jeste onaj ko je servirao gotov materijal za izmjenu sporne Odluku o kriterijumima za sticanje državljanstva, i njeno usklađivanje sa Ustavom. Jednu od malobrojnih odluka te Vlade kojoj još uvijek zarobljen sudski sistem ne može ni slovo otkinuti.

Upravo sam ja bio taj koji je deceniju potezao to pitanje i pred Skupštinom i Ministarstvom unutrašnjih poslova, i Vladom i Ustavnim sudom, prije nego što poslah prijedlog i sav materijal kabinetu tadašnjeg premijera. Sjećate se sve one halabuke oko odluke, prijetnji, vriske, blokada raskrsnica, ležanja po cestama. Ali ipak Zdravkan skupi hrabrost i potpisa izmjenu u zaustavnom vremenu njegovog mandata, iz drugog puta. Evo ta odluka opstade, Ustavni sud je ne obori, a jedini razlog je taj što je ustavna i zakonita. Da je onaj Ustavni sud imao i jedno slovo razloga, proglasili bi bili ovu sadašnju Odluku neustavnom. Isto onako kako su moju nekadašnju inicijativu za pokretanje ocjene ustavnosti, proglasili nevaljanom. Njima na čast i obraz. I o njihovoj stručnosti i profesionalnoj etici, a posebno na nerazumu na koji su sami bili pristali!

Nadam se da će sadašnja skupštinska većina imati snagu da ovo pitanje riješi, i to da riješi na pravi, pravedan i efikasan način, a posebno u skladu sa EU i svjetskim standardima, jer nije tako komplikovano kako se pokušava predstaviti.

Nadam se da će svoje diskriminisane sestre i braću vratiti u istu ravan sa ostalim građanima po ljudskim i građanskim pravima. Jer je to građansko društvo, a ne definicija za preglasavanje diskriminacijom neistomišljenika, kako je radio bivši režim.

A posebno se nadam da će nerazum prethodnika postaviti na pravo mjesto i jedino moguće-tamo gdje ne nanosi štetu drugima.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)