Dvije strane iste medalje

1

Piše: Pomiritelj

Hiperbolizacija nazovi napada na Nebojšu Šofranca je ništa drugo nego talog u kojem se srpski narod u Crnoj Gori decenijama nalazi. U poređenju sa komitskim uzimanjem pravde u svoje ruke (premlaćivanje naroda po ulicama, izazivanje masovnih saobraćajnih nezgoda), par verbalnih opaski sportskom novinaru (koji se ponašao posljednjih mjeseci kao sve, samo ne kao čovjek čija javna riječ ima društvenu težinu) djeluju prilično osvježavajuće za sveopšte prilike u Crnoj Gori. Nipošto ne zagovarajući nasilje, jer na to nemam pravo kao pripadnik naroda jednog Nikolaja Velimirovića, koji nam je u zavjet ostavio da se ne svetimo za Jasenovac, nije slučajnost što se u masi ispred podgoričkog aerodroma nije našao neko nalik komitskoj nazovi svijesti, pa da se na „šake“ objasni sa Nebojšinim autošovinizmom. Kada već toga nije bilo (slava Bogu što nije, još je Lazareva subota bila), „pomiriteljska“ Crna Gora je pokrenula svoju „medijatorsku“ mašineriju, izmišljajući napade, stavljajući ih u istu ravan sa komitskim divljanjem.

Ide vojska od Nikšića, komite tuku oficira vojske Peđe Boškovića

U nastojanju „pomiriteljske“, „nepristrasne“ i „neostrašćene“ Crne Gore da arbitrira između dvije „sukobljene“, „pristrasne“ i „ostrašćene“ Crne Gore, naziru se famozne dvije strane istog odličja. One postoje, nesporno. To su komitski Montenegro i tzv. pomiriteljski Euronegro. Prvi zagrizao u fanatizmu, drugi u komformizmu, sa istim ciljem, da se ma koja cijena bila, sačuva društveni status kvo, koji je do prvobitnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, DPS manje-više uspješno baštinio. Status kvo nije ništa drugo nego očuvanje najprefiganijih tekovina montenegrinistike. Ne prepoznajem u njihovim redovima intelektualni, niti ljudski kapital da u tom naumu i uspiju. Nažalost, prepoznajem kapital zasnovan na prinudi i agresiji (osobito fokus na propagandno-medijskom nasilju), koji i dalje ima prolaznost u našem društvu.

Vijestima se nema što zamjeriti. Razumijem zašto ih je zabolio doček Petru Liješeviću. Nije svejedno kada vladika Joanikije onako „utuli“ autonomaške snove, i to u sred večernjeg programa, udarnog po gledanosti širom Crne Gore. Nije svejedno kada dežurni pljuvači mitropolita Amfilohija za života, sada uzaludno brane njegov nazovi zavjet oko potpisivanja temeljnog ugovora od nas(koji uzgred rečeno, ne postoji, s obzirom na punu posvećenost našeg svetitelja u očuvanju jedinstva srpske crkve), koji smo za njegovog svetosavskog života išli za njim. Bilo kakva nada, da će se od Srba opet napraviti đilasovski Crnogorci, protraćena je.

Srpski narod, sve i da ima pravo da se ljuti, ne bi bilo poželjno. LJutnja proizilazi iz naših naivnih zabluda nakon 30. avgusta, da se sa što otvorenim, što prikrivenim srbofobima iz „pomiriteljskih“ redova, da olako graditi zajednička budućnost. No ipak, perspektiva je danas daleko bolja nego što je bila do prije par godina (dosadih više ne samo svojim sunarodnicima, nego i sebi govoreći o strpljenju, malo li smo ga imali). Saborno jedinstvo, saglasnost u ključnim stavovima oko budućnosti i položaja srpskog naroda, moraju biti ključna komponenta našeg bivstvovanja.

Uostalom, srebro Petra Liješevića, koji je između ljubavi srpskog naroda u njegovoj punoći i glorifikacije „pomiriteljske“ Crne Gore odabrao ovo-prvo, osvijetliće nam put zamisli koje dvije strane iste medalje trebamo biti: Srbi i samo Srbi, odakle god dolazili. „Došla vremena da roditelji uče od svoje djece”. Nije daleko od istine (osim ako u međuvremenu tvrdnja nije srasla u istini), moram se konsultovat sa „pomiriteljima“ prvo. Ne da mi se razmišljati svojim mozgom.

1 Comment
  1. Sd boka komentariše

    Odlicno receno. Crna Gora.Srbija. Republika Srpska. Rusija.Zajedno

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.