Dvije Crne Gore – ‘brozovska’ i ‘njegoševska’

piše: Feđa Pavlović

Htjeli mi to da priznamo ili ne, ovaj Zakon o slobodi vjeroispovijesti postao je, sasvim neočekivano i mimo namjere zakonopisaca, svojevrsna vododjelnica između dvije, ‘ajmo tako reći, ideologije – između dva doživljaja crnogorske zajednice, njenog identiteta i institucija koje taj identitet konstituišu, između dva tumačenja njene istorije i karaktera koji ta istorija ocrtava, između dva diskursa, dva idejna korpusa, ili, ako vam je tako draže, između dvije Crne Gore – ‘brozovske’ i ‘njegoševske’.

Nazive, naravno, ne treba shvatiti bukvalno – niti je ‘brozovska’ Crna Gora nužno komunistička, niti je ‘njegoševska’ Crna Gora svodiva na lik i djelo Rada Tomova. Tito i Njegoš u ovoj priči figurišu više kao metonimije dva istorijska projekta, koja su ponudila različite odgovore na ista pitanja – što smo to mi, Crnogorci? Šta nas definiše kao zajednicu? Jesmo li, u prvom redu, ‘srpska Sparta’ ili ‘nekadašnja članica SFRJ’? Na kojim institucijama počiva taj naš zajednički identitet? Na ‘bratstvu i jedinstvu’ (koje smo, nakon pada Berlinskog zida, preimenovali u ‘multikulturalizam i multietnički sklad’) ili na sabornosti pod pokroviteljstvom Crkve (koje se nekada iskazivalo zborovanjem, a danas kroz litije i molebane)? Na Partiji, ili na Mitropoliji? Ima li to naše ‘građanstvo’ neki dublji osnov, ili svoj legitimitet u potpunosti crpi iz sopstvene ugovorne prirode? Shvatamo li sekularizam kao slobodu religije, ili kao slobodu od religije – kao zaštitu religioznog izraza u javnoj sferi, ili kao cenzuru religioznog izraza van granica manastira? Pitanja ove vrste najjasnije pokazuju razliku između ta dva naša autohtona svjetonazora, ‘brozovske’ i ‘njegoševske’ Crne Gore.

Mi odavno imamo jedan nezdrav i krajnje nerazuman odnos prema svim podjelama koje se ne daju svesti na socio-ekonomsku klasu – otkako su nas titoistički istoriografi ubijedili da su do krvoprolića 90-ih dovele nacionalističke i vjerske strasti (a ne, recimo, autoritarna agresija imanentna Brozovom režinu), mi podjele koje nisu klasne vrste tretiramo kao nekakvu opasnu patologiju, koju valja iskorijeniti („prevazići“) prije nego li Čehovljeva puška opali. Međutim, ideološki rovovi koji nisu svodivi na klasni konflikt postoje u svakoj razvijenoj zemlji – u UK-u (oko Brexita), u SAD-u (oko Trampa) i u velikoj većini evropskih zemalja (oko EU/imigracije/multikulturalizma/suverenosti). U svakom od tih društava vodi se kulturkampf čije neposredne teme određuje domaći kontekst, dok je lajtmotiv jedan te isti. I baš kao što se danas, u razvijenom svijetu, kroz taj kulturkampf redefiniše podjela na ljevicu i desnicu – ne kao prije, kroz odnos prema sistemu socijalne zaštite, već kroz odnos prema globalizaciji i suverenosti – tako se i podjela na ‘brozovsku’ i ‘njegoševsku’ Crnu Goru polako artikuliše kao naša verzija priče o ljevici i desnici.

Zašto je to važno? Pa zato što su, budimo iskreni, ‘brozovska’ i ‘njegoševska’ Crna Gora odavno dva neporiciva ideološka, kulturna i dnevno-politička pola našeg društva – samo smo se, sve ove godine, pretvarali da to nije tako, da je ‘brozovska’ Crna Gora „normalna“, a ova druga „patološka“: necivilizovana, vulgardna, maloumna, krezuba. Ovih dana, ta hegemonska slika, koju ‘brozovska’ Crna Gora decenijama plasira, postaje sve manje ubjedljiva – litije su pokazale ta ‘njegoševska’ Crna Gora izgleda i kako zvuči. I zamislite – izgleda i zvuči pristojno, urbano, porodično i mirno. Uporedite govore sa jučerašnje litije i one sa nedavno održanog patriotsko-komitsko-državotvornog skupa u Nikšiću, pa recite iskreno – gdje su šovinisti koji pjene od mržnje? Gdje su ovještale mumije koji biju bitke iz Drugog svjetskog rata? Gdje su rušitelji, a gdje branitelji? Ko je tu „normalan“?

Podjela na ‘njegoševsku’ i ‘brozovsku’ Crnu Goru je činjenica koja, sama po sebi, nije ni pozitivna ni negativna – na nama je da je prihvatimo i da, ako već biramo stranu, pokušamo da doprinesemo kvalitetu diskursa sa kojim smo se identifikovali.