Državni udar je pljačka koju su izveli glavari

0

U toku su novogodišnji i božićni praznici. Jedni slave naglašenije, drugi tiše ali je praznična atmosfera dobrano vidljiva. Stoga i kolumnu treba posvetiti laganijim, zabavnim temama. Po mogućnosti, šaljivim. Tako se sama po sebi nametnula priča o spoljnoj (na „crnogorskom jeziku“ — vanjskoj) politici aktuelne Vlade Crne Gore prema Rusiji.
Nedavno je američka ambasadorka u Crnoj Gori pohvalila politiku države u kojoj službuje riječima: „otpor koji Crna Gora pruža Rusiji zadivljuje sav svijet“. Američke diplomate su odavno i na svim krajevima planete izborile pravo da daju svakakve izjave. Uključujući i ovako nebulozne. Stoga, i ova jedva da predstavlja iznenađenje u sveprisutnoj (a ničim stvarno izazvanoj) antiruskoj histeriji u Americi i dobrom dijelu zapadnog svijeta.
Ipak, pažnje je vrijedan izostanak bilo kakve reakcije onoga što voli da se naziva „zvanična Podgorica“. Mogli su, na primjer, da ospore ovu ocjenu, ili da se sa njom slože, pa da je „prodube“ svojim analizima, tražeći dopunske pohvale. Ne, oni su odlučili da se primire. Poput pudlice koju je vlasnik pomilovao što je zalajala na prolaznika i koja je zbog toga srećna, a nedovoljno hrabra da dalje kidiše na njega.
U odnosima Crne Gore i Rusije ne radi se samo o maloj i državi najvećoj na svijetu. Veličina je uvijek važna, ali ovdje nikada nije bila presudna. Tokom istorije Carska Rusija je pomagala i štitila Crnu Goru i najneposrednije je doprinijela da se oslobodilačka borba „za krst časni i slobodu zlatnu“ kruniše njenim međunarodnim priznanjem kao suverene države.
Crna Gora, nesumnjivo, ne bi ni postojala bez zaštite, pomoći i podrške Rusije. Nikada i ni na koji način Rusija nije naštetila Crnoj Gori. Uprkos tome, trenutno zvanična Crna Gora uvela je sankcije Rusiji, pristupila NATO-u koji Rusiju tretira kao neprijatelja i, konačno, inscenirala nekakav „državni udar“ koji je, kako tvrde, pripreman od strane dvojice ruskih obavještajaca i uz blagoslov Kremlja.
Umjesto komentara valja podsjetiti na staropodgoričku šalu.
Na vratima stana se pojavljuje čovjek i još sa praga pita domaćina:
„Jeste li Vi čovjek koji je juče iz nabujale rijeke Morače spasio mog sina?“
Skromno, ali sa ponosom i zadovoljstvom, ovaj odgovori: „Da, ja sam taj…“
„A, đe mu je kapa?“, zajapurio se gost.
A ta „kapa“ može biti onih 125.500 evra koje su navodno ruski obavještajci dali za izvršenje državnog udara u Crnoj Gori. Nasilnički prevrat je trebalo da izvrše vremešni turisti iz Srbije pod komandom lidera Demokratskog fronta, najjače crnogorske opozicione grupacije. Moćna i bogata Rusija je, dakle, za „državni udar“ namijenila novca kojim se jedva može kupiti luksuzan automobil.
Supruga donedavnog visokog funkcionera Crne Gore, inače pravosnažno osuđenog šefa kriminalno-pljačkaške grupe, već desetak godina na računu u švajcarskoj banci ima gotovo četiri miliona dolara. Koliko li bi se „državnih udara“ moglo izvesti sa tolikim novcem?
Ili je, možda, to bio pravi udar na državu Crnu Goru koju su njeni glavari opljačkali i iznijeli novac na račune stranih banaka? A, da bi se takav novac tamo sačuvao, mora se biti protiv Rusije. Makar i ovako nebulozno.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.