Đukanovićeva mafijaška država: Pučem došao na vlast, ideologiju mijenjao kao donji veš

Prije tačno 30 godina je tadašnji mladokomunista Milo Đukanović pučem preoteo vlast u Crnoj Gori. Pučem u organizaciji jednog Slobodana Miloševića i njegove zlohude tajne službe. Milošević je potom, poslije nekoliko balkanskih ratova, sletio u Hag i tamo u UN zatvoru umro. Đukanović je sletio u fotelju gospodara Crne Gore i tamo je do danas – nekad premijer, nekad predsjednik države.

U tih 30 godina je Đukanović pro forma mijenjao ideologije onako kako drugi mijenjaju donji veš: skoro pa svakodnevno. Bio jugo-komunista, pa srbski nacionalista, prvo anti-zapadni potom pro-zapadni igrač, a onda crnogorski nacionalista – prosto sve, što bi mu u datom trenutku bilo od koristi za ostajanje na vlasti. Istovremeno: od svega toga nije bio iskreno baš ništa.

Radije stabilne autokratije nego nježne demokratije

Tranziciju iz komunizma je vrlo pažjivo i spretno organizovao, pri čemu nikad nije doveo u opasnost svoju apsolutističku vlast. Njegove navodne „temeljne reforme“, posebno u oblasti bezbjednosnih službi, su bile čista mimikrija, simulacija i zamazavanje očiju EU i NATO. Kontrolu svih finanijskih strujanja u maloj jadranskoj državi Crnoj Gori, sa njenih 640.000 stanovnika, nikad iz ruku nije ispuštao. Kao ni kontrolu nad bitnim medijima zemlje, osobito državnom radio-televizijom.

Ta kontrola puteva novca i informacija je Đukanoviću omogućila da u posljednjih 30 godina kreira besprimernu koncentraciju moći u modernoj Evropi. Što je dovelo do toga da na svim izborima „pobjedi“. I na svima isto – krađom. Ali EU je uvijek čvrsto držala i oči i uši zatvorene. Jer Đukanović je za EU važio i važi za „garanta stabilnosti zemlje“. Krađe tamo – krađe ovamo, svejedno.

Tako je Milo Đukanović postao prvorođenče EU-stabilokratije na Balkanu. Za briselsku birokratiju je on visoko uvaženi patrijarh u fundamentalno sramotnoj i ponižavajućoj EU-strategiji za obode evropskog prostora: draže su nam stabilne autokratije nego nježne demokratije.

Kontakti sa internacionalnim organizovanim kriminalom

Upravo je to razlog zašto je, uprkos svima poznatoj činjenici da je pokrao sve izbore – za šta je opozicija uvijek liferovala dovoljno dokaza- , EU Đukanoviću darovala titulu „vodećeg demokrate i reformatora u Jugoistočnoj Evropi“, a državnom aparatu Crne Gore, koji je on temeljno unakazio i pretvorio u izvršioca sopstene privatne volje, laskavi naslov „Lidera EU-integracija u regionu“.

A taj Đukanović javno i bez zazora daruje crnogorske pasoše problematičnim osobama, kojima se diče internacionalne „Who is Who“ liste organizovanog kriminala. U raznorazne sudske procese zbog pranja novca involvirani pokerski mogul Vei Seng Pu iz Malezije te milijarder Ong Beng Seng iz Singapura pa organizator e-gamblinga na svjetskoj razini Sukhiminder Sing Sodhi: svi su oni sada ponosi vlasnici crnogorskih pasoša, kojima mogu bez ikakvih problema da krstare prostorima EU. Među njima i lica sa međunarodnih potjernica, poput ex-premijera Tajlanda Taksima Šinavatre – i taj je sad Crnogorac. Lista sa imenima ovakvih crnogorskih, blago rečeno, problematičnih novo-državljana je poduža.

Istovremeno na teritoriji Crne Gore strani istražni organi hapse saradnike kolumbijanske terorističke organizacije FARC, uplekane u internacionalni lanac trgovine drogom. Nedjelju dana pred užasne terorističke napade u Parizu, sa stotinama nevinih žrtava, njemačka policija u jednom crnogorskom automobilu nalazi ogromno skladište oružja, municije i bombi. Vozač iz Podgorice je imao za cilj: Pariz. A policija u Bavarskoj nalazi u vrećama sa diplomatskom poštom crnogorskog generalnog konzulata u Minhenu na kilograme droge. Konzulat kasnije u tišini i bez buke zatvaraju – i nikome ništa.

Jedan od najbogatijih političara Evrope

Internacionalno aktivne NVO objavljuju da je predsjednik sirotinjske države Crne Gore Milo Đukanović jedan od najbogatijih političara Evrope i cijene njegovo bogastvo na 147 miliona eura, dok njegov bivši bankar Duško Knežević iz egzila u Londonu poručuje da naš Milo skriva minimum jednu milijardu eura. Brat mu Aco je vlasnik najuticajnije banke u Crnoj Gori a strani investitori i ne smiju da pomisle da zaobiđu kancelariju sestre mu Ane, ako hoće da se bave biznisom u našoj državi.

U Đukanovićevoj Crnoj Gori, po mišljenju EU Komisije lideru EU-integracija te državi za primjer svim ostalim aspirantima za članstvo u Uniji, dva klana trgovaca drogom ratuju na život i smrt: jedan od njih vrlo blizak pojedinim državnim strukturama moći. U njihovom kokainskom ratu je posljednjih godina ubijeno preko 40 ljudi, poslednji prije koju nedelju u strogom centru Beča, u sred bijela dana.

Novinari se moraju plašiti za svoje živote

Novinari, koji se bave Đukanovićevim zlodjelima, žive opasno. Opasno po život. Dvojica glavnih urednika koji su pisali o Đukanovićevim mahinacijama u švercu cigareta teškom milijarde eura su ubijeni: Duško Jovanović iz konzervativnog dnevnog lista „Dan“ u Crnoj Gori i Ivo Pukanić iz liberalnog nedjeljnika „Nacional“ u Hrvatskoj. Prvi izrešetan, drugi raskomadan bombom. Do sada ni jedna istraga nije uspjela da otkrije ko je nalogodavac.

Najbolji crnogorski istraživački novinari, Jovo Martinović i Olivera Lakić, višestruko nagrađivani i u inostranstvu, su bogu hvala živi. Olivera je preživjela već tri atentata a Jovo je u skaradnom sudskom procesu osuđen na robiju zbog navodne „trgovine drogom“. Željka Ivanovića, izdavača vodećeg crnogorskog dnevnog lista „Vijesti“, su nepoznati napadači pretukli a njegovog glavnog urednika Mihaila Jovovića svima poznati Đukanovićev gradonačelnik glanog grada Podgorice. Na sred ulice.

Opozicija u opasnosti

Đukanovićeve sudije, koje nagradama ovenčanog novinara Jova Martinovića šalju u zatvor, su „slučajno“ iste one sudije koje sude u trajućem skandaloznom procesu protiv vodećih opozicionih političara iz DF Andriji Mandići i Milanu Kneževiću. Zbog navodnog „državnog udara“ na dan parlamentranih izbora u oktobru 2016. U procesu, koji se live prenosi na televiziji, predsjedavajuća sudija viče i ponižava optužene evo skoro dvije godine. Svako malo razreže masnu novčanu kaznu advokatima odbrane i rekordno često prekida svojim zabranama svaki pokušaj iznošenja dokaza koji bi bili u korist optuženih.

Mene lično su kao poslanika Skupštine Crne Gore u mrkloj noći uhapsili i „stavili u zatvor“, bez skidanja poslaničkog imuniteta i bez sudske presude. Jer sam u govoru u parlamentu iznosio detalje o užasima Đukanovićeve vladavine. Dvije nedelje sam proveo u samici. Dok me nisu pustili na slobodu i intervencijom njemačke ambasade.

Otpor u stanovništvu je masovan

Đukanovićev po zlu čuveni specijalni državni tužioc Milivoje Katnić, čiju ostavku na svakosubotnim masovnim protestima u Podgorici zahtjevaju većinom mladi demonstranti, javno ponižava sve njih preporučujući im da „sade luk, ako uopšte imaju gdje malo zemlje“ umjesto što traže njegovu i Đukanovićevu ostavku. Odgovor su sve masovnije demonstracije: na poslednjima je preko 18.000 ljudi izašlo na ulice Podgorice – skoro 3% ukupnog stanovništva Crne Gore. Za usporedbu: to bi bilo kao da je u Berlinu na ulice izašlo preko 2,4 miliona ljudi.

Svi demonstranti u Crnoj Gori traže samo jedno: odlazak Mila Đukanovića i njegovog korumpiranog aparata vlasti. Kao i da se napokon organizuju prvi slobodni i fer izbori u Crnoj Gori. Prvi. U državi, koja je po mišljenju EU Komisije pod Đukanovićem „Frontrunner evropskih integracija“.

Slobodarski Crnogorci zaslužuju da napokon i oni žive u slobodi.

Huffington Post (HP)