Depilirana politika

PIŠE: SIBIN

Dođoh do pitanja: može li biti da – Demokrate čitaju Deridu? „Politike prijateljstva“, npr.?

Jer, tako ispada, pa su ovi dečki, više prijatelji nego li političari. Ako bismo otišli malo dalje (ni lijevo, ni desno, nego pravo), rekli bi i ovo: oni su prijatelji samoj politici, koju ne doživljavaju kao prostor u kome se vodi svaki oblik rata iza fasade diplomatije, etc.

(„O prijatelji, nema prijatelja!“, uzviknuo je Aristotel, to jest, Đuro, citirajući učitelja, i šmugnuo desno, u Novom, na šta Demokrate – demokra(va)te – ostaše zabezeknute, nastavljajući pravo iako su stajali u mjestu, mirno, sa parolom MIR JE, etc…)

Na koga li je, zabogamiloga, Dritan mislio kad reče da URA nije partija – bez boje, ukusa i mirisa, kao što je to slučaj sa nekim? Bezbojnim, izluftiranim!

Može li se neko baviti politikom i usput se nikom ne zamjeriti? Baviti se, dakle, politikom, i biti svima sasvim po mjeri? Biti političar koji je nedeklarisan? Budući da je primjećeno kako je, borba za ljudska prava konkretizacija univerzalnog…

E sad, na ovaj ili onaj način (uzmi kako hoćeš), Demokrate su, pokušaj – kraja politike. Izvrtanje politike naglavačke, pražnjenje nje same njom samom, stvaranje politike putem forsiranja sve samih opštih mjesta, rabeći ono što naizgled nije podložno kritici, npr.: niko nema prava narod, etc… (To je srceparajuća nazovipolitika, unedogled rastegnute melodrame, i koliko god se upinjem zapamtiti i jednu od mr Bečića, to mi ne polazi za rukom, dečki je isuviše apstraktan, hoću reći čist, hoću brate reći neuprljanih ruku, ako me razumiješ.)

Ono što su dosad (to je moje solo mišljenje) Demokrate ponudile politici ravno je nuli. Ili, dakle, antibroju.