Danilović: Kako nas nakon Jasenovca nije sramota da budemo ovako posvađani?

Piše: Goran Danilović

Ne možemo na Facebook-u raspredati o umjetničkim dometima filma. Možemo, ali ostavimo drugima, pa i sebi, za neko drugo mjesto.
Plakali smo.
U istom trenutku možda par miliona nas.
Svaka suza se broji.
Ja nisam plakao zbog filma.
Nisu me nadigrale scene niti magija kinematografije.
Plakao sam s krivicom, iz nekog dubokog zaborava, bez mržnje.
U meni nije bilo prkosa ali jeste nekog bolnog ponosa, duboke i teške tuge sto je navrla iz davne tame rođene zajedno sa mnom, rođene s mojom majkom, rođene kroz moju djecu.
Plakao sam bez ustezanja jer sam, eto, u zrelim godinama, dobio priliku da dijelim suze sa milionima, a da ne moram da objašnjavam.
Ni jedna gnusna scena klanja i čekičanja nije mi dotakla srce.
Plakao sam zato što naša djeca, rođena s davnim tugama, koje im nikada niko nije objašnjavao, ne moraju da glume.
Bio bi grijeh da je Dara iz Jasenovca dobila Oskara, da je ušla i u konkurenciju.
Plakao sam jer ne mogu da razumijem kako nas Jasenovac nije učinio drugačijim ljudima?
Kako nas nakon Jasenovca nije sramota da budemo ovako posvađani?
Kako nas nije sramota od djece koju smo rodili s neokajanim i neopjevanim smrtima, s tamnim i dubokim tugma?