Crno na bijelo: Dokumenti o Crnoj Gori, potvrda da u osjećanju i ponašanju predaka nije bilo greške

Izložba „Crna Gora: narod, jezik, crkva kroz istorijska dokumenta“ Matice srpske – društva članova u Crnoj Gori, koja se otvara 10. juna u Biblioteci grada Beograda, crno na bijelo je dokumentovana potvrda autentičnosti osjećanja utisnutog u kolektivno pamćenje, poručuju njeni organizatori.

Prema riječima autora izložbe Jovana B. Markuša, riječ je o izložbi dokumenata koja predstavlja svedočanstvo o tome da „nikakve greške u osjećanju i ponašanju naših predaka nikada nije ni bilo.“

Srpstvo nije mit i zabluda starih Crnoograca

„Srpstvo nije mit niti zabluda starih Crnogoraca. Nije ni skup predrasuda naših predaka niti mitomanski način razmišljanja i rasuđivanja naših praotaca. Srpstvo je po prirodi stvari duhovni izvor i istorijska utoka patrijarhalne Crne Gore, koja živi u našim uspomenama, predanjima, epskim pjesmama i arhivskim spisima. Srpstvo u Crnoj Gori nije nikad bilo sinonim za pravoslavlje već je pod svoje pokroviteljstvo okupljalo sve podanike Knjaževine (Kraljevine) Crne Gore koji su govorili srpskim jezikom kao maternjim jezikom i koji su realno bili srpskog etničkog porijekla, bez obzira na različitost vjeroispovijesti“.

Markuš podsjeća da je „pojmovna zbrka“ nastala u funkciji ideologije i dnevne politike i da ona izaziva mnoge nedoumice.

„Ni u jednom narodu, niti u jednom vremenu, nije bilo ovoliko zbrke i nihilizma, oličenih u odricanju od sopstvenog identiteta. Već duže vrijeme pristajemo na neodgovornost, koja je prožela naš duh. Ta neodgovornost je narušila naš etos i doprinosi da laž postaje istina, a ćutanje na sve brojnije falsifikate vrlina“, podsjeća autor ove postavke.

S uvjerenjem da izvorna dokumenta ne mogu biti ono što ideologija i politika želi, nego ono što oni stvarno znače, postavka u Biblioteci grada pokazuje dokumentima potkrepljenu odlučnost da se precima ne smije odricati ono što su bili i kako su se osjećali.

„Vjerodostojna istorijska dokumenata koja stavljamo javnosti na uvid, samo su mali dio bogate arhive koju posjedujemo. Ovi dokumenti imaju snagu aksioma o kojima se ne raspravlja. Oni se mogu odbaciti, kao što se, nažalost, i dešava u našem vremenu, kad pojedini ostaju privrženi virtuelnoj istoriji i virtuelnom identitetu naroda kojem pripadaju i čijeg identiteta se na taj način odriču. Izložba je samo pokušaj i podsticaj da se prikuplja i sačuva građa o jeziku, narodnosti i crkvi. Želja je da ovo bude priča činjenica i dokumenata o našoj zloj sudbini i lutanjima u drugom dijelu dvadesetog i početkom dvadeset prvog veka. To je samo dio ispunjavanja duga prema našim časnim i svetlim precima i davanje istorijskog putokaza našem potomstvu i savremenicima. Ovo nije politizacija istorije, već odbrana od besprimjerne politizacije. Ovo nije stvar politike, već etike. Kada su u pitanju činjenice i dokumenta, njih ne možemo promijeniti i prilagoditi raznim ukusima, i ona ostaju kao trajna svjedočanstva o prošlim vremenima“, zaključuje u tekstu kataloga izložbe Jovan B. Markuš.

Među eksponatima koji svojim autentičnim sadržajem dokumentuju vjekovnu istoriju Crne Gore nalazi se i izvještaj iz 17. veka misionara Đovanija Paskvalija o svojoj misiji u „eparhiji srpskog episkopa“ koji za mjesta podvedena pod cetinjsku eparhiju kaže da u njima živi oko 7.000 „Srba šizmatika“ i oko 1000 muslimana. Tu je i Zakonik Danila Prvog, „knjaza i gospodara Slobodne Crne Gore i Brda”, koji je ustanovljen 1855. godine na Cetinju, a u kom piše da „ u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedino srpske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne…“.

Tu je i faksimil stranice „Glasa Crnogorca“ iz 1913. sa odgovorom kralja Nikole na zahtjev Austrougarske da joj se ustupi Lovćen: „Brdo Lovćen je Olimp srpski, spomenik je podignut Božjom rukom slobodi i njezinim braniteljima…“

Važan dio postavke čine i službene isprave i dokumenta, naročito iz vremena nezavisne i međunarodno priznate države – Kraljevine Crne Gore. U njima se vidi da su njihovi vlasnici bili narodnosti – srpske, vjere – pravoslavne i podanstva crnogorskog.

U jednoj od Čitanki za drugi razred osnovnih škola iz 1897. godine, između ostalog, piše:

„Djeco! Vas je Srbin rodio, pa s toga se vi Srbi zovete. To ćete ime vi do smrti nositi, njim ćete se pred svijetom dičiti, i ako ko naumi da vam mjesto njega drugo kakvo ime nametne, vi ćete onda prije umrijeti, nego to dopustiti“.

Da su Crnogorci pisali da su po narodnosti Srbi svjedoči i „Poznavanje zakona“, priručnik izdat 1914. godine u kome se objašnjava zašto ne može da se koristi naziv „crnogorski narod“: „Mi ne bi nikako mogli upotrijebiti naziv „crnogorski narod“ i smislu narodnosti, pošto su Crnogorci po narodnosti Srbi, a crnogorske narodnosti ne postoji“. Autori ovog priručnika su Živko Dragović, član Državnog savjeta i narodni poslanik, i Ljubomir Bakić, ministar pravde u vladi Janka Vukotića.

Uz školska svedočanstva iz kojih se jasno vidi da je kao jezik upisivan – srpski, na izložbi se nalazi i tekst iz „Cetinjskog vijesnika“ koji govori o tome da Austrijanci „u slobodnoj srpskoj državi Crnoj Gori“ ne poštuju zvanično pismo:

„Ne poštuju ćirilicu. Dobijamo ovu opravdanu žalbu: Agencija Austriskoga Lojda u Baru vrši prepisku latinicom. Čudi nas, da već iz trgovačkog uobičajenog takta ne pišu pismenom, koje u zemlji vlada. Ali bez obzira na tu vrstu obaveza, ima i jačih obaveza, da se u slobodnoj srpskoj državi Crnoj Gori – gdje je obavezna ćirilica s njome mora i Lojd služiti, jer kada bi se to po njima na volju pustilo, onda bi do skora počeli nam pisati i turski, ili možda kakvim novopronađenim arnautskim pismenima. O ovome će pozvani presuditi ali zato ipak mi nijesmo smeli prešutjeti“, bilježi „Cetinjski Vjesnik“ br. 109 iz 1912. godine.

Zanimljiv dio ove dokumentovane istorije Crne Gore čine i vatikanska dokumenta. U jednom od njih iz 1640. godine, papski misionar Frančesko Leonardi prilaže popis srpskih pravoslavnih eparhija koje pripadaju Pećkoj patrijaršiji. Iz njegovih dokumenta se vidi da je Mitropolija crnogorska 1640. godine dio Pećke patrijaršije tj. Srpske pravoslavne crkve.

„Izložba ’Crna Gora – narod, jezik, crkva kroz istorijska dokumenta‘ svojim sadržajem pruža veliki doprinos duhovnoj i nacionalnoj obnovi kolektivne narodne svijesti u Crnoj Gori koja se više od sedamdeset godina sistematski ruši i falsifikuje. Na izložbi je prikupljena raznorodna, nama dostupna građa koja govori o jeziku, narodnosti i crkvi u Crnoj Gori i koja neosporno ukazuje na srpski karakter Crne Gore. Vjerodostojni materijal nam pruža sliku utemeljenosti srpskog nacionalnog identiteta na prostoru današnje Crne Gore, od srednjeg vijeka po do sredine XX veka…“, bilježi o izložbi dr Vasilj Jovović, dok sveštenik Gojko Perović, rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog, podsjeća da Markuševa zbirka istorijskih dokumenta nije sabrana sa namjerom da nekog ubjeđuje, niti da sa nekim polemiše – već da jasno i razgovjetno pokaže razloge zbog kojih veliki broj građana Crne Gore ne želi i ne može da razdvaja „srpstvo” od „crnogorstva”.

„Autor ovog zbornika i uređivački odbor Matice srpske, ovakvim poduhvatom žele da sačuvaju legitimitet i pravo na građansko postojanje – tradicionalnog crnogorskog identiteta, koji je oduvijek bio istovremeno i srpski. Ovakvo viđenje Crne Gore ne isključuje niti spori pravo savremenim pokoljenjima da, iz svojih razloga, modifikuju i modernizuju, pa čak i preinače, ono što je tradicionalano – u skladu sa starom grčkom lozinkom kako ’sve teče i sve se mijenja‘. Ne mijenja se baš sve. Jedna stvar nepobitno ostaje. A to su protekla zbivanja i svjedočanstva prošlosti. Ona su takva kakva su, a napredak i kvalitetan razvoj društva u kome živimo uslovljen je obavezom da ih takve sačuvamo i za budućnost, kao istinu koja ima moć da nas oslobodi“ zaključuje Gojko Perović.

Izvor: „Sputnjik“