BORBA podsjeća: U oktobru 1997. godine u Crnoj Gori poslednji put održan drugi krug predsjedničkih izbora

U nedjelju 2. aprila po prvi put od kada je Crna Gora postala nezavisna država održaće se drugi krug predsjedničkih izbora. Od kada je Crna Gora uvela višestranačje i neposredno biranje predsjednika na izborima, u nedjelju će građani poslije 26 godina opet glasati u drugom izbornom krugu. Kao što je BORBA već podsjetila svoje čitaoce, Crna Gora je od 1990. godine izabrala samo tri predsjednika, i to: Momira Bulatovića (u dva mandata), Filipa Vujanovića (tri mandata) i Mila Đukanovića (dva mandata), a te 1997. godine upravo su Momir Bulatović i Milo Đukanović odmjerili snage u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Izbori za Predsjednika Republike Crne Gore su bili redovni izbori za tu funkciju i održani su u oktobru 1997. godine. Prvi izborni krug je održan 5. oktobra, a drugi 19. oktobra. Na izborima je učestvovalo osam kandidata, a iako je dobio najviše glasova u prvom izbornom krugu, Momir Bulatović nije osvojio i zakonom propisanu natpolovičnu većinu, tako da su u drugi krug ušla dvojica prvoplasiranih kandidata, Bulatović i Milo Đukanović.

RASKOL U DEMOKRATSKOJ PARTIJI SOCIJALISTA

Predsjedničkim izborima prethodilo je burno političko proljeće i ljeto, koje je obilježio rascjep u tada jedinstvenoj Demokratskoj partiji socijalista. Bulatović je Đukanovića i njegove minister-pristalice u Vladi proglašavao nosiocima „opšte kriminalizacije društva“ koji koriste „policiju u političke svrhe“, prigovarajući im na enormnom ličnom bogaćenju. Sa druge strane, Đukanović je svog dojučerašnjeg saborca i partijskog šefa, predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića optuživao za izdaju interesa Crne Gore, da je sluga Slobodana Miloševića, te da „Crnu Goru želi da vrati unazad“.

Bulatović je zatražio da sjednica GO DPS 11. jula 1997. Godine bude otvorena za javnost, ali novinarima nije omogućeno da uđu u zgradu Vlade. Prema tadašnjim medijskim tumačenjima, Bulatoviću je bilo jasno da ulazi u izgubljenu bitku jer je izgubio većinu u GO. Zbog toga je želio prisustvo javnosti kako bi na težini dobila njegova tvrdnja da je riječ o sukobu poštenih i nepoštenih, pri čemu bi medijski pritisak uspio da donekle utiče na odnos snaga u partiji koji se radikalano promijenio od marta iste godine, kada je Đukanovića podržalo samo sedam članova GO.

Bulatović je tvrdio da nisu stvoreni regularni uslovi za rad, nakon čega je za 23. avgust zakazao kongres DPS, odredivši i odbor za pripremu kongresa. Nakon što je Bulatović zaključio sjednicu GO, skoro dvije trećine, 62 člana GO, nastavilo je sa radom, ocjenjujući da postoji statutarni osnov za to, dok su 34 člana napustila sjednicu sa Bulatovićem. U okviru prve tačke dnevnog reda razmatrana je odgovornost Bulatovića za stanje u partiji, nakon čega je on smijenjen sa mjesta predsjednika DPS-a sa 58 glasova, dok su četiri bila uzdržana. Na njegovo mjesto izabrana je Milica Pejanović-Đurišić, tadašnji potpredsjednik DPS.

BULATOVIĆ I ĐUKANOVIĆ KANDIDATI DPS-a NA IZBORIMA U OKTOBRU 1997. GODINE

Nakon julske sednice GO DPS, Bulatović i njegove pristalice su na svom kongresu održanom 16. avgusta odlučili da svoju stranku, takođe, nazovu DPS, a da njihov kandidat na predsjedničkim izborima bude Momir Bulatović. Ustavni sud Crne Gore je Đukanovića „potvrdio“ kao jedinog kandidata DPS, nakon čega je Bulatović nekoliko mjeseci kasnije formirao Socijalističku narodnu partiju. Na pitanje da prokomentariše svoje šanse za predsjednika Crne Gore u trci sa Bulatovićem, Đukanović je nakon sednice GO novinarima rekao da ni u jednu političku bitku ne ulazi bez uverenja da će biti i pobjednik. „Imam odlične pretpostavke za to: podršku stranke i podršku Glavnog odbora“.

Najznačajnije opozicione i manjinske stranke su 25. avgusta 1997. godine sklopile sporazum kojim su se obavezale da na predsjedničkim izborima neće imati svoje kandidate, čime su ostvareni preduslovi za njihovu podršku kandidatu Milu Đukanoviću. Sporazum su potpisale: Narodna stranka, Liberalni savez Crne Gore, Stranka demokratske akcije Crne Gore, Demokratski savez u Crnoj Gori, Demokratska unija Albanaca i Socijaldemokratska partija Crne Gore. U podršci Milu Đukanoviću posebno se istaklo tadašnje rukovodstvo Narodne stranke, na čelu sa Novakom Kilibardom.

Drugi krug predsjedničkih izbora obilježile su brojne nepravilnosti, upis hiljada ljudi u birački spisak između dva kruga izbora, glasanje do ranih jutarnjih časova, pa je uslijed svega Momir Bulatović odbio da prozna zvanične rezultate izbora. Nakon te odluke održani su brojni protesti koji su svoju kulminaciju doživjeli u Podgorici u noći 13/14 januara 1998. godine, dan uoči inuguracije Mila Đukanovića na Cetinju. Najveće nepravilnosti bile su otkrivene na glasačkim mjestima u opštinama Cetinje, Ulcinj, Plav i Rožaje, u kojima je pobjedu odnio Milo Đukanović. Između dva izborna kruga, Đukanovićeve pristalice u opštinskoj vlasti Podgorice su nakon kadrovskih smjena ljudi bliskih Momiru Bulatoviću, izvršili niz promjena u biračkim spiskovima, što je dovelo do protesta građana i poziva na zaštitu zakonitosti.