Borba otkriva scenario suđenja: U nedostatku dokaza tužilaštvo pravi rijaliti suđenje

Htjeli, ne htjeli, prinuđeni smo da već nekoliko mjeseci, a sve to do sada iznosi 30 radnih sudskih dana, budemo svjedoci suđenja za aferu „državni udar“. Građani su, zahvaljujući televizijskom prenosu, u mogućnosti, da u jednu ruku, budu i sami akteri ovog, kako ga režimski mediji, nazvaše suđenjem vijeka, koje to svakako i jeste, ali ne u konotaciji, kako nam se želi predstaviti. Danas, nakon skoro mjesec radnih sudećih dana, polako možemo da rezimiramo neke stvari i da pogledmo prolazno vrijeme i učinak svih direktnih aktera ove sudske sapunice.
Spektakularne najave tužilaštva i njima bliskih medijima, kojima smo skoro godinu dana zasipani, pokazale su se kao običan blef. Medijsko bildovanje svjedoka saradnika, oko čijeg imena se kršteno nijesu mogli dogovoriti, da bar naizgled sve izgleda kao ozbiljna istraga, pokazalo se kao tužilačko-medijsko-propagandni spin. Senzacionalistički natpisi da će Sinđelić, ma kako god se zvao, u direktnom prenosu u sudnici, sasuti more neoborivih dokaza o zavjeri i krvoproliću koje je trebalo Crnu Goru da zavije u crno, ostali su samo mrtvo slovo na papiru. Svi „neoborivi dokazi“, stali su u nekoliko otrcanih fraza i riječi, koje svjedok saradnik, uporno, svakodnevno, ponovi makar po desetak puta, valjda time želeći da i sebe ubijedi u sve ono što priča. Iako smo svi sa nestrpljenjem očekivali šta će Sinđelić reći i ono najbitnije, kojim dokazima će sve to potkrijepiti, jer sama priča bez dokaza, ne može da prođe ni na ulici, a ne u sudnici, u praksi smo dobili nešto sasvim drugo. Dobili smo za ovih mjesec dana njegovog svjedočenja, tri poglavlja, unaprijed pripremljenog scenarija, po etapama kako su i predviđeni da se odvijaju, zavisno od situacije na terenu, a koji ćemo u daljem tekstu do tančina razraditi i razobličiti.
Prvo poglavlje: „Edi mi je rekao“
„Meni je Edi rekao“, „Nudio mi je Edi da upoznam lidere DF-a, al sam odbio“, Edi ima snimke“, „Edi je sa nekim razgovarao telefonom“, „Edi je moj prijatelj, „Edi, Edi, Edi……“ Ove riječi su danima odzvanjale sudnicom Višeg suda, besomučno ih je svjedok ponavljao do iznemoglosti, valjda da što ubjedljivije zvuči. Da se javnosti nametne utisak da je Edi, a to ime je najmanje karakteristično za nekog Rusa, al ajde, u najmanju ruku, skup svih specijalnih jedinica Rusija, plus, da je bogat najmanje koliko i Deripaska, koji je milionima pomagao DPS vrhušku godinama. Scenarista je želio da javnosti pošalje poruku koliko su Sinđa i Edi bliski, da nije bilo potrebe da se persiraju, iako su se poznavali nekoliko minuta. Narod treba da zaključi da zbog te bliskosti nije bilo potrebe ni da se potpisuju priznanice za dati novac, koje bi bile dokaz, već da jednostavno ova teroristička organizacija, što je jedinstven slučaj, djeluje na riječ, bez potpisa.

Drugo poglavlje: „Dostaviću dokaze“
Kada je prošao talas zvani „Edi mi je rekao“, svjedok saradnik je, kako je zapisano u scenariju, prešao na drugu fazu svjedočenja. „Imam dokaze, al ne znam gdje su sada“, „Sve imam na fleški, al ona nije kod mene“, Sve sam snimao, al sam sve i uništio“, „Ima u mom telefonu, al sam telefone polupao“, „Naći ću dokaze, pa ću ih donijeti“, „Ako nešto nađem kući, sigurno ću dostaviti sudu“, „Budite sigurni da ću kad ih nađem da ih dostavim“… Svjek bi morao da zna, a sudija da mu u startu saopšti, ako on to ne zna, da je sve dokaze koje je imao, morao da dostavi sudu, prije dobijanja statusa svjedoka saradnika. Da bi taj status uopšte dobio, jer ako nema dokaza i ako svoju priču ne potkrijepi njima, taj status ne može dobiti. Svi ti dokazi o kojima priča da će ih nabaviti, pa ih dostaviti kad ih nađe, vjerovatno preporučenom poštom, nema apsolutnu pravnu težinu i sve to trabunjanje i ponavljanje ne znači za sud ništa. Jer, da i sam tužilac vjeruje u ono što priča Sinđelić, a da ne govorimo o tome da je Sinđelić prije dobijanja statusa saradnika morao sve ovo da ispriča i dostavi tužiocu, automatski bi omogućio svjedoku saradniku prevoz i obezbjeđenje da ga odvedu na mjesto gdje su mu ostali dokazi, da ih donese i predoči sudu i javnosti. Ali sve ovo ima za poruku koja se šalje javnosti, da nakon što su ih ubijedili u frazu „Edi mi je rekao“, prelaze na nivo da Sinđelić ima dokaze i da će ih sigurno dostaviti. Al, sve to najbolje opisuje Živko Nikolić, kroz naslov serijala „Đekna nije umrla, a kad će ne znamo“, e tako će i Sinđa dobaviti dokaze, al kad će i oće li, ne znamo, al treba da mu vjerujemo na riječ.
Treće poglavlje: Političke kvalifikacije i vrijeđanje
Pošto prethodna poglavlja nijesu postigla efekat, scenarista je u hodu odlučio da se otvori i treće poglavlje u ovoj priči. „DF je izdao“, DF je prodao“, Udbaši iz DF-a“, „Čuo sam, nemam dokaze“, „Nemam dokaze za sve to, al to je logičan zaključak“, „DF uzeo pare“, „DF prevario narod i Ruse“, „Izdajnici iz DF-a“, „DF, DF, DF, DF…“. Pošto se prva dva poglavlja nijesu primila u javnosti, ovim trećim su se htjela postići dva cilja istovremeno. Jedan je da se DF politički napada kroz usta Sinđelića, da su izdajnici, lopovi i prevaranti, a drugi da svi ovi brutalni napadi, izazovu reakciju optuženih, da ih isprovocira da se spuste na taj nivo i da suđenje dobije primjesu rijalitija, koji će biti začinjen sa što više izgovorenih uvreda. Ovaj scenario za sada, režiserima najbolji ide od ruke, pa je očekivati da će se narednih sudećih dana intezitet uvreda i pljuvanja kroz usta Sinđelića pojačati, jer je svi postalo jasno da dokaznih materijala za ovo za šta se sudi nema.

I na kraju, sigurno se sada pitate, a gdje su dokazi? Pa, to jeste i ključ ovog scenarija. Da kad građaninu se serviraju ova tri poglavlja, kroz besomučna ponavljanja istih rečenica i fraza, on zaboravi da su potrebni dokazi da bi neko prvo bio optužen, a zatim i osuđen. Al, koga još briga za dokaze u sudskom postupku, to se više i ne traži ni na Kosovu, najmlađoj članici porodice evropskih zemalja, koja je prototip „pravde“ i „prava“, a sa kojima naša vlast najbliže sarađuje, a kamoli u Briselu. Što bi Edi rekao: „Samo hljeba, pardon suđenja i igara“ i biće i „državnih udara“.