BORBA istražuje: Ubistvo Belog Raspopovića – Gordijev čvor likvidacija duvanske mafije (1. dio)

Danas se navršilo tačno 23 godine otkako je, tog osmog januarskog dana, na Božić 2001. godine, ubijen načelnik uprave Službe državne bezbjednosti (SDB) Crne Gore za antiterorizam, Darko Beli Raspopović.

Ovo ubistvo dogodilo se naočigled mnogobrojnih građana, po policijskim izvještajima oko pedesetak ljudi, ispred prodavnice „Meks“, na uglu ulica Slobode i Miljana Vukova, oko 17 časova.

Prema nezvaničnim informacijama, ali i brojnim gradskim pričama koje godinama kruže, postoje dvije verzije na koji način se odigrala ova likvidacija.

Dvije verzije ubistva

Prva verzija, koja je manje vjerovatna, a što su potrdili i brojni sagovornici sa kojima smo razgovarali na ovu temu, jeste da je egzekutor, sa automatskim pištoljem s prigušivačem, pucao u Raspopovića iz automobila.

Druga verzija polazi od toga da je ubica došao vozilom, izašao, pucao u Raspopovića sedam puta (pogodivši ga svih sedam puta), udaljio od mjesta zločina, a zatim se vratio da ga „ovjeri“. Mediji su tih dana pisali i da mu je, tom prilikom, pištolj zakočio, ali da u strahu da ne puca u njih brojni očevici nisu smjeli prići mjestu gdje je Raspopović teško ranjen ležao.

Posebno indikativne u ovoj drugoj verziji su tvrdnje više svjedoka koji su izjavili da je, nakon što je ubica laganim korakom odšetao u pasaž nekadašnje „Montenegro banke“ i zatim Ulicom slobode, iz obližnje prodavnice „Meks“ izašlo civilno lice koje je, pokazujući službenu legitimaciju policije, zamolilo sve prisutne da se udalje.

„Deset minuta kasnije na mjestu zločina pojavile su se i jake policijske snage, koje su zatvorile sve obližnje ulice. Osim čaura i stvari ubijenog Raspopovića, specijalistička ekipa MUP-a Crne Gore označila je i jednu crnu kesu u kojoj je, prema pretpostavkama, ubica držao pištolj do momenta pucanja”, stoji u jednom od mnogobrojnih iskaza svjedoka.

Iza svega stajao SDB Crne Gore?

Prema riječima predsjednika Pokreta za promjene, Nebojše Medojevića, likvidacija Darka Belog Raspopovića dio je šire operacije preuzimanja kontrole nad švercom cigareta, koju su vodili Milo Đukanović i agenati zapadnih službi u Srbiji, od DB Srbije.

„Tada je trebalo podržati promjenu strane Đukanovica koji je od 1998. postao ‘agent od uticaja’ zapadnih službi u regionu. Do tada, šverc se odvijao preko Beograda i uz kontrolu jedinstvenog DPS-a, SPS-a i JUL-a, a onda su zapadne službe to preuzele i Đukanovic je, uz kontrolu Jovice Stanišića, preuzeo čitav posao. Za nove ‘poslove’ trebali su novi ljudi i bilo je je neophodno ukloniti ključne igrače, koji su bilo nezgodni svjedoci šverca iz ‘90. Tada su likvidirani svi koji su imali veze sa tim poslom godinama ranije: Badža Stojičić, Vanja Bokan, Goran Žugić, Baja Sekulić, Vuk Bošković… Beli Raspopović je, dakle, stradao kao nezgodni svjedok sverca ‘90. i uloge vrha tadašnjeg DB-a i jedinstvenog DPS-a”, pojašnjava Medojević.

On podsjeća da nijedno ubistvo iz tog vremena nije razriješeno, te da je to najbolji dokaz njegovih tvrdnji da je iza svega stajala tadašnja vlast i SDB Crne Gore.

„Tada su Đukanovic i Vukašin Maraš prešli na stranu zapadnih službi i dobili su odriješene ruke da uspostave punu kontrolu nad švercom i da eliminišu sve ‘stare strukture’, koje su imale neke veze sa obavještajnim službama u Beogradu”, dodaje lider PZP-a koji je, kao dugogodišnji član skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, pratio i istraživao ove slučajeve.

Medojević smatra da sve dok se ne otvore tajni dosijei DB-a, ali i pitanje odgovornosti Đukanovića, pokojnog Vukašina Maraša i Duška Markovića, za ove likvidacije, a koje su rezultat preuzimanja šverca cigareta od tadašnjeg zvaničnog Beograda, ova ubistva ostaće nerazjašnjena.

„Sedma uprava SDB Crne Gore ‘mala maca“ za ANB“

On je ukazao i na to da je sama unutrašnja organizacija DB-a Crne Gore tih godina bila predmet sukoba unutar DPS-a, kao i sukoba između bezbjednosnih službi bivše SFRJ i vojnih službi bezbjednosti i tu su se, nastavlja dalje on, stvari mijenjale u zavisnosti od odnosa snaga.

„Kad je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost i potpuno pala pod uticaj zapadnih obavještajnih službi, iz DB-a su vremenom odstranjivani kadrovi za koje se sumnjalo da rade za Beograd, a pod tim narativom eliminisani su i brojni profesionalci koji se nijesu slagali sa kriminalizacijom službe i švercom cigareta i droge”, tvrdi on.

Medojević smatra i da je misteriozna Sedma uprava SDB-a, za koju se špekulisalo da je, u jednom trenutku, rukovodio i sam Raspopović, bila „mala maca” naspram Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), koja je postala ključni dio transnacionalnih narko kartela.

„Nažalost, nakon pada DPS-a, nije se desila neophodna demokratska tranzicija i demontaža mafijaškog režima i sve tajne DB-a su ostale nerasvjetljene. Ja sam imao konkretan plan reformi i otvaranja pitanja uloge bivšeg DB-a i ANB-a u kriminalu i likvidacijama, ali sam bio spriječen u tome. Vlasnici ‘Vijesti’, djelovi Crkve i duvanski tajkuni su napravili dogovor sa Đukanovićem i spriječili otvaranje ovih važnih tema iz naše bliske prošlosti”, kategoričan je Medojević.

Đukanović – agent Zapada za „crne“ operacije

On napominje i da ako je neko i imao dileme oko ovog pitanja, nakon intervjua bivšeg američkog ambasadora u Saveznoj Republici Jugoslaviji, Vilijema Montgomerija (William Montgomery), datom hrvatskim medijima 2021. godine, više ne bi trebao da ih ima.

Bivši američki ambasador je saopštio tada „Večernjem listu“ kako je stava da je ubistvo i osnivača i urednika hrvatskog nedjeljnika „Nacional”, Ive Pukanića, naručila duvanska mafija. Upitan da tu tvrdnju potkrijepi imenima naručitelja, Montgmeri se odbio izjasniti, rekavši: „Primio sam dovoljno ozbiljnih prijetnji koje su mi prenijele srpske i američke obavještajne službe, tako da ne bih o imenima, ali čvrsto vjerujem da je to bilo zbog toga”.

Đukanović je, jasan je naš sagovornik, od 1997. postao agent zapadnih službi za specijalne „crne” operacije u regionu i dobio odriješene ruke da od Crne Gore napravi švercerski raj – Kolumbiju na Jadanu – gdje bi se odvijale aktivnosti globalnih mafijaških organizacija pod okriljem zapadnih službi.

Tada u Crnu Goru, naglašava Medojević, dolazi i ključni agent Zapada za specijalne operacije na Bliskom Istoku, Mohamed Dahlan, koji dobija crnogorsko državljanstvo i započinje svoje djelovanje odavde.

„U tom trenutku i raste značaj državnog DPS narko-kartela, koji postaje ključni globalni igrač na tržištu šverca kokaina, a Đukanovic jedan od važnih šrafova globalnih mafijaških organizacija povezanih sa zapadnim službama. U Crnoj Gori gostoprimstvo onda dobijaju i vođa kineske trijade Pua, korumpirani premijer Tajlanda Šinavatra, turski don kokaina Sedat Peker, kockarski mogul Shrodi. Crna Gora postaje, dakle, platforma za djelovanje transnacionalnih mafijaških organizacija pod kontrolom stranih obavještajnih službi – kako zapadnih, tako i istočnih”, zaključuje, u razgovoru za BORBU, lider Pokreta za promjene, Nebojša Medojević.

Žugić i Raspopović – (ne)povezana ubistva?

Likvidacija Darka Belog Raspopovića do danas je ostala nerasvijetljena. Iz MUP-a su RTCG 2022. godine saopštili da je ovaj predmet i dalje u fazi izviđaja.

Ipak, činjenica da ga mnogi povezuju i sa ubistvom Gorana Žugića, savjetnika za bezbjednost bivšeg predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, baca kakvo-takvo svjetlo na mnoge stvari.

Ono što uvezuje i jedno i drugo ubistvo jeste, logično, „državni posao“ – šverc duvana.

Raspopović je, a o čemu je još 2009. godine pisao nedjeljnik „Monitor”, bio postavljen da „za državu” ubira taksu u Montenegro tabako tranzitu (MTT).

„Tranzit duvana je u drugoj polovini 1990-ih prioritetni državni biznis u koji su, po priorodi podjele posla, uključeni ne samo prvorangirani politički lideri, već i kompletna infrastrtuktura MUP-a Crne Gore, tada objedinjene javna i državna bezbjednost. Tvrdi se kako je, formiranjem MTT-a, Goran Žugić iz javne bezbjednosti (načelnik centara Herceg-Novi, pa Podgorica) bio nezadovoljan svojom novom ulogom, koja se svodila na policijsku pratnju i obezbjeđenje utovara i istovara. Izgleda da su i Žugićem neke strukture iz MUP-a bile nezadovoljne. Crnogorska DB je vodila poseban dosije o Žugiću pod nazivom ‘Bosna’, čiji su izvodi svojevremeno objavljeni u Monitoru”, objavio je ovaj list u avgustu 2009. godine.

Ova saznanja, od strane zvaničnika bivšeg režima, nikada nisu demantovana.

Kako je tvrdio Srećko Kestner, koji je bio jedna od glavnih karika u švercu cigareta iz Crne Gore u Italiju, a kasnije zaštićeni svjedok pred Specijalnim sudom u Beogradu, Žugić i Raspopović su bili u sukobu.

Kestner je 2001. godine „Nacionalu“ ispričao da je Žugića, „vrlo vjerovatno”, ubio Raspopović.

Ovu verziju je kasnije, u medijskoj polemici sa Stankom Canem Subotićem, razradio Ratko Knežević, dajući čak i motiv krvavog raspleta: ,,Kako je Beli Raspopović sa svojim ‘komandosima’ bio sklonjen, te nije više učestvovao u dobiti i nije imao naklonost ‘šefova’, odlučio je likvidirati i Žugića i (Baju) Sekulića. Uspjelo mu je za Žugića, ali je onda Sekulić bio brži”.

Knežević je tvrdio i da je ubica Raspopovića ,,isti plaćenik iz Republike Srpske, koji je svojevremeno osvetio ranije u jednoj svađi ubijenog oca Blagote Sekulića”.

Plaćenik iz Republike Srpske je, inače, Željko Milovanović – Gavra, koji je u Hrvatskoj osuđen za ubistvo Iva Pukanića.

Na kraju, ostalo je da se licitira samo imenima, te su tako osumnjičeni za ovu likvidaciju bili mnogi. Međutim, ono što je sigurno jeste da se ovaj, kao ni mnogi drugi slučajevi povezani sa njim, vrlo vjerovatno neće rasvijetliti sve dok to ne bude u interesu Zapada, koji i dalje ne daje ‘mig’ da se dosijei tajnih službi mogu konačno otvoriti, jer, naravno – nije mu u interesu.