Bob Dilan kao prosvetitelj

Smrznutih januarskih dana u Beogradu nema prodavaca pečenog kestenja. A, bilo ih je 1961. godine u Grinič Vilidzu, kada je Bob Dilan koji još nije znao kako se zove, ali mu je sve u glavi odzvanjalo od bubnjeva i gitara, konačno došao u Veliku Jabuku. Te bubnjeve i gitare, ponekad/uvijek uz usnu harmoniku, čujemo skoro na svakoj strani knjige „Hronike – prvi dio“ (Geopoetika, 2016, u sad već kultnoj ediciji Vlade Bajca ProRok, i u izvanrednom prevodu Dejana D. Markovića). Uspjeh prvog toma „Hronika“ je, po neospornom autoritetu Mome Rajina, bitno doprinio Dilanovom prepoznatljivom zvuku u drugoj polovini osamdesetih i tokom devedesetih, i njegovom povratku eksluzivnom stavu da je pjesma nalik na san koji pokušavaš da ostvariš, ili na neku neobičnu zemlju koju jednostavno moraš da posjetiš…
Tematski raspon knjige pokriva period pronalaženja vlastitog glasa do revolucije kojom je taj glas označio revoluciju mladih sa kraja šezdestih godina. Tada je Dilan zaista djelovao kao prosvjetitelj, ali mene to ovdje ne zanima trenutno, želio bih da zajedno pogledamo kako se rodilo i na kojim izvorima napajalo njegovo prosvjetiteljstvo.
Mladi honorani klubski muzikant, Dilan je, nekako usput, primjetio da se nakon užasa Drugog svjetskog rata među intelektualcima govori o „kraju prosvjetiteljstva“. Instiktivno se pobunio protiv toga, bacio na Rusoov Društveni ugovor; i onda na – neutoljivo čitanje knjiga. To su knjige koje te ostavljaju, kako kaže, „razgoračenih očiju“.
Navodi ih:
„Knjiga poput Foksove Knjige mučenika, Svetonijevih Dvanest rimskih careva, Tacitovih Anala i pisma Brutu. Platonove Države, Tukididovih Peleponeskih ratova – priče od kojih te obuzima jeza. On ju je napisao četiri stotine godine prije Hrista i u njoj govori o tome kako je čovjekova priroda uvijek neprijatelj onoga što je superiorno. Tukidid piše o tome kako su riječi u njegovo vrijeme promijenile svoje uobičajeno značenje, kako se stavovi i uvjerenja mogu promijeniti dok trepneš okom. Izgleda da se od njegovog vremena do mog ništa nije promijenilo.
Bilo je tu romana Gogolja i Balzaka, Mopasana, Igoa i Dikensa. /…/ Zaista sjajna knjiga bila je Materia Medica (uzroci bolesti i ljekovi za njih).“
U stanu prijatelja u kojima je živio bilo je mnogo knjiga, Ovidijeve Metamorfoze, „knjiga strave i užasa“, bila je pored biografije Dejvida Kroketa, na primjer. Dilan je gutao poeziju – Bajrona i Šelija i Longefeluoa i Poa: „Naučio sam napamet Poovu pjesmu Zvona i improvizovao na nju melodiju na svojoj gitari“. Bilo je to u vrijeme prije nego što mu je mogućnost samostalnog komponovanja pala na pamet. Piše kako je čitao naglas angažovanu poeziju „i zavolio zvuk tih riječi, tog jezika. Miltonove angažovane stihove O nedavnom pokolju u Pijemontu, na primjer. Političku poemu o masakru nevinih koji je počinio vojvoda od Savoje, u Italiji. Nalik stihovima folk pjesama, ali još sofisticiraniju.“
„Morbidnu privlačnost“ osjećao je u žanru prosvjetiteljstva, koji nam ne pada na pamet kada o njemu razmišljamo, prema Klauzicovom djelu O ratu.
Te su ga stvari asocirale na pitanje da li je čovjek ostavljen od Boga ili ne?
Tako je počeo da nastaje prosvjetitelj – Bob Dilan.
(Aleksandar Živaljev – Pouke.org)