Bliži se godišnjica smrti jednog od najvećih i najpoštenijih sinova Crne Gore: Pomen Momiru Bulatoviću u četvrtak služi mitropolit Joanikije

U četvrtak 27. juna održaće se pomen u kučkom selu Raće bivšem predsjedniku Savezne Vlade Jugoslavije, i predsjedniku Savezne Republike Crne Gore Momiru Bulatoviću.

Pomen će se održati povodom petogodišnjice od njegovog upokojenja.

Bulatović je po mnogima bio jedan od najvećih sinova Crne Gore, takoreći čovjek iz naroda. Dane nakon njegove smrti, 30. juna 2019, obilježila su sjećanja na vanvremenske riječi Bulatovića a po mnogima je on bio jedan od ljudi koji su najbolje predstavljali Crnu Goru kako u ideološkom tako i političkom smislu.

Sa ponosom nosio crnogorsko ime i srpsko prezime

Nakon smrti bivšeg predsjednika Crne Gore i saveznog premijera Momira Bulatovića, društvenim mrežama proširio se i njegov odgovor na pitanje o razlikama (i sličnostima) između Srba i Crnogoraca.

„Ta smiješna i nametnuta podjela neće dugo trajati. Ja sam to sebi davno odgovorio, da sa ponosom nosim svoje crnogorsko ime i svoje srpsko prezime. Naučio sam ja to od mog đeda koga, nažalost, nisam zapamtio”, rekao je Bulatović.

Kada su ga pitali: „Šta si ti, đedo?, on je rekao: ‘Crnogorac’. ‘Znači nisi Srbin?’, pitali su ga, a on je odgovorio: ‘A ne, no sam Turčin’”, ispričao je Bulatović.

Bulatović je potom zaključio da se, kako je rekao, uvijek podrazumijevalo kroz istoriju Crne Gore da sa ponosom nosimo svoje ime, a da znamo kome pripadamo u širem smislu.

👇👇👇👇👇👇 pic.twitter.com/FKYTPJoTwH

— κατάβασις (@kafetincxe) July 1, 2019

Jedna od najvećih podjela u Crnoj Gori – Milo ili Momir?

Podjela „Milo – Momir“ bila je, po masovnosti svrstavanja na jednu ili drugu stranu, jedna od najvećih, a po reperkusijama podjele unutar države, društva i porodice, jedna od najdubljih, u istoriji Crne Gore.

Jedan od ključnih događaja u novijoj crnogorskoj istoriji dogodio se dan nakon predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Milo Đukanović. Tog 14. januara 1998. godine zemlja je bila na ivici građanskog rata.

Raskol u tada vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista (DPS) bio je uvod u najdramatičniju političku utakmicu od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori, nakon čega je počeo sukob koji na neki način i danas traje.

Podjela „Milo – Momir“ bila je, po masovnosti svrstavanja na jednu ili drugu stranu, jedna od najvećih, a po reperkusijama podjele unutar države, društva i porodice, jedna od najdubljih u istoriji Crne Gore. Ne kaže se slučajno, da je DPS prije podjele imao 50 odsto, a nakon podjele 100 odsto: jedan DPS 50, drugi DPS 50, pisao je 2019. godine politički analitičar Luka Radonjić.

Narativ je bio hamletovski dramatičan, „biti ili ne biti“, a borba po svim linijama fatalistička. Dakako, tome je kumovala i činjenica da je jedna strana imala podršku moćnog Zapada, NATO pakta, tadašnje srpske opozicije ali i glavnih zapadnih obavještajnih struktura i poluga moći.

To je drugu stranu, po mentalitetskoj liniji brđanskog inata i istorijskog otpora „velikima dodatno učvrstilo na pozicijama koje osim njih – nije branio niko. Koliko je podjela bila duboka, najbolje svedoči da smo se nakon letnjeg raspusta 1997. godine, tokom fudbalskih mečeva, umjesto dotadašnje Partizan – Zvezda podjele, dijelili u timove „Milo – Momir“.

A koliko je jak gen ove podjele, slikovito govori i to, da i danas na ulici možete čuti „kako radi u državnu administraciju kad mu je đed bio za Momira“.

 

Osim one, poznate definicije podjele na pro-zapadnu, tzv. reformsku“ novo-crnogorsku opciju Mila Đukanovića koja se, tada još uvijek, zalagala za „ravnopravnu federaciju Srbije i Crne Gore“, i tradicionalističku, staro-crnogorsku i prosrpsku opciju Momira Bulatovića koja se zalagala za čvrsto zajedništvo Srbije i Crne Gore, podjela je, naročito unutar samog DPSa, imala i svoju etičku dimenziju.

Moglo bi se kazati, da je jedna od osnovnih razlika između Momira i Mila, bila ta što je Milo svakome znao cijenu, a Momir vrijednost. Tako je na jednom od najvažnijih sastanaka toga vremena, sa čelnicima Narodne sloge u jeku DPS raskola, došlo do saglasnosti Bulatovića i opozicije oko uslova i organizacije fer izbora sve dok, po svjedočanstvu Bulatovića u njegovoj knjizi „Pravila ćutanja“, predsjednik ultrasrpske Narodne stranke Novak Kilibarda nije pitao – koliko?

Na šta mu je Momir odgovorio: „Nula. Okrugla“. Vrijeme će pokazati da je Kilibarda zaista toliko i vrijedio. Njegova kolosalna izdaja svojih birača, radikalni prelazak sa pozicija velikosrpskog nacionaliste i revizioniste, zagovornika „Dubrovačke republike“, na privilegovane jasle izrazitog anti-srpstva, potpuno ga je degradiralo i kao ličnost i kao političara.

Zaslužio je prezir svih strana, postao sinonim za konvertira, mjerna jedinica političke izdaje, a koliko je stepen njegove srbofobije bizaran, najupečatljivije svjedoči on sam u svojoj knjizi, u kojoj tvrdi da ga je na čelo Narodne stranke postavila crnogorska Udba. Možda je tako a možda je i u pitanju groteskna želja jedne moralne sijenke, da ga istorija pamti kao špijuna i potrčka službi, samo ne kao nekadašnjeg Srbina.

No, ne samo on, već i mnogi u DPS imali su slične kriterijume, o čemu su ostala brojna lična svjedočanstva. Premda bi mnogi iz DPS – u duhu prefarbavanja istorije države i partije, to željeli da zaborave, Crna Gora ipak pamti: prvobitno, 64 člana GO DPS podržala su Momira, 22 su bila uzdržana, svega 7 bilo je za Mila (Sveto Marović, Duško Marković,..). A onda su nastupili čuveni preletači, koji su odredili sudbinu Crne Gore.

Bez obzira što ih je Milo, kako se vjeruje, platio kućama, automobilima ili kešom, njihova vrijednost je bila i ostala kao Kilibardina. A kao što je Milo znao cijenu svom DPSu, tako su i Amerikanci znali cenu Milu, a vrednost Momiru. O tome je diskretno i učtivo posvjedočio Bulatović, izjavom da su mu Amerikanci nudili da bude Milo Đukanović, „samo“ je bilo potrebno da se okrene protiv zajednice sa Srbijom i svojih prijatelja i saboraca, što je odbio, između ostalog i zbog činjenice da mu je bilo neprihvatljivo da ga američke službe vole a Srbija prezire. Odbacio je zov trenutnog političkog pragmatizma i odabrao dosljednost, lojalnost, čestitost i vjernost tradicionalnoj Crnoj Gori, ono zbog čega je, između ostalog, većinska Crna Gora i stala uz njega 5. oktobra 1997. godine, kada je uprkos ogromnim polugama moći koje su bile protiv njegove opcije, porazio u prvom krugu predsjedničkih izbora Mila Đukanovića. Činjenica je, da je Bulatović od početka karijere bio popularniji od Đukanovića.

U drugom krugu dogodila se najveća izborna krađa u istoriji Crne Gore (čuvenih 14 000 presuda Višeg suda o naknadnom upisu u birački spisak), na koju Zapad nije ćutao već je najglasnije podržao, i time usadio trajno i duboko nepoverenje u narodu Crne Gore, do nivoa nepovratnog animoziteta.

Do danas je ostalo mnogo priča, mnogo tragova za mnogo ljudi u politici, da su zbog novca i privilegija bili uz Mila (i on sam je na to implicitno ukazivao u intervjuima na RTCG, govoreći o razočaranjima pojedinim ljudima), i nijedna priča ni za jednog čoveka, da je zbog novca bio uz Momira. To Bulatovića i čini autentičnim predstavnikom one Crne Gore čiji su temelji čojstvo i junaštvo Marka Miljanova, i svrstava ga među najpoštenije ljude koje su naša Brda ikada dala. A vlast personifikovana u Milu Đukanoviću, koja bilježi svoju tridesetogodišnjicu vladanja, odavno već proizvodi društvo koje zna cijenu svačemu, a vrijednost ničemu. Baš kao i njihov vrhovni uzor Milo Đukanović.

Najjači udarac u njegovom životu bila smrt sina

Smrt sina Boška koji je podlegao teškoj bolesti bila je najjači udarac u njegovom i životu njegove porodice od kog se nikada u potpunosti nije oporavio.

Boško Bulatović (21), sin Momira Bulatovića, preminuo je 24. juna 2008. godine nakon kratke i teške bolesti, a sahranjen je u petak, 27. juna, u selu Raći, kraj Podgorice. Tada je u podgoričkom Danu objavljena čitulja za Boška Bulatovića od oca Momira, majke Nade i sestre Nine. Boško Bulatović bio je student ekonomije.

Čitav svoj život živio je za svoju mezimicu Ninu.

Otkrio tajnu uspjeha Mila Đukanovića

Bulatović se jednom prilikom, nekoliko mjeseci pred smrt, osvrnuo na odnos sa bivšim šefom crnogorske države Milom Đukanovićem, a zanimljivo je da je sa nekadašnjim političkim protivnikom dugo bio komšija:

„Mi smo dva različita svijeta. Pozdravimo se, prosto, to je normalno. Ja na neki način razumijem teret koji ima Milo Đukanović. Slažem se sa onim što je Matija Bećković rekao – dao bi on grdne pare da može toga da se ratosilja. To je, inače, potpuna podvojenost jedne ličnosti, to ne može dugo da traje. Kada bi Milo Đukanović imao neku realnu alternativu, a mislim da mu se ona može ponuditi, on bi preokrenuo taj svoj ćurak i vratio Crnu Goru kući. Mislim da bi to bilo spas i za njega, i za celu Crnu Goru“, pričao je Bulatović 2019. godine za Novosti.

Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom, tvrdio je tada Bulatović.

 

„U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: ‘Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?’.

I mi smo kupili avion, a platila ga je ‘Elektroprivreda Srbije’. Znači, bio je uspješan i dobar privrednik zato što je, šta god mu je falilo, dobijao iz Srbije. E, sad on to zaboravlja. Razvija neke druge veze koje nisu baš zakonite, tu postoji ogromna količina novca koja se valja u ilegalnim sferama, i upravo zato ga Zapad koji sve to kontroliše i koji sve to zna pušta – ispričao je tada Bulatović. Na pitanje da li je Đukanovićeva omiljena pesma i dalje „Znam za jedan grad, zove se Beograd“ odgovorio je:

„Ne znam, nismo pjevali zajedno, ali znam da je volio da dođe u Beograd i mislim da mu sada teško pada što ga ne posjećuje. Godinama smo nas dvojica znali da se ovdje lijepo provodimo. Ja imam tu privilegiju da to mogu da nastavim, a on je nema“.

„Kada su meni 1996. u Bijeloj kući ponudili da budem Milo Đukanović, ja sam im rekao da svaki političar hoće podršku Amerike, ali cijena koju treba da platim je prevelika. Ne mogu da dobijem podršku Amerike odvajajući se od Srbije. Zato sam završio političku karijeru, ali na način koji mene čini potpuno mirnim“, govorio je Bulatović.