Bivša ambasadorka Crne Gore u Parizu: Idem na litije, jer je Crna Gora moja svetinja, a glasala sam za nezavisnost!

Crnogorka sam. Jedna od onih koji su 21. maja 2006. zaokružili DA zalažući se za državu slobodnih pojedinaca i funkcionalnih institucija – Crnu Goru u kojoj ćemo svi biti pobjednici. Ali, 14 godina kasnije osjećam se poraženo.

Ovo je napisala Irena Radović, bivša ambasadorka Crne Gore u Francuskoj, a objavile Vijesti. Tekst prenosimo u cjelosti.

Pozdravljam stavove rektora Cetinske bogoslovije Gojka Perovića, pomiriteljske, građanski hrabre i odgovorne. Takve poruke trebalo bi da čujemo od svih.

Crnogorka sam. Jedna od onih koji su 21. maja 2006. zaokružili DA zalažući se za državu slobodnih pojedinaca i funkcionalnih institucija – Crnu Goru u kojoj ćemo svi biti pobjednici. Posvećena dobrobiti i opstanku svoje države, 14 godina kasnije osjećam se poraženo – moj slučaj služi međunarodnim adresama kao ilustracija za državu nejednakosti i razorenih vrijednosti, partijskih moćnika uljuljanih u osjećaju svemoći i nekažnjivosti. Državu otvorene zloupotrebe skupštine, tužilaštva i sudstva i flagrantno kršenje Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantovanih prava i sloboda. Iz tih i drugih razloga Crnoj Gori stižu snažne kritike s najvažnijih međunarodnih adresa. Suočeni smo s godinama stagnacije i nazadovanja u pregovorima s EU. Naša zemlja je skinuta s liste demokratskih država i smještena u kategoriju „hibridnih režima“.

„Moj slučaj služi međunarodnim adresama kao ilustracija za državu nejednakosti i razorenih vrijednosti, partijskih moćnika uljuljanih u osjećaju svemoći i nekažnjivosti“, ukazuje Irena Radović.

Pamtim identitetski teror 90ih nad Hrvatima, Muslimanima, Albancima i Crnogorcima koji nijesu pristajali na mržnju, ponižavanje i poništavanje Crne Gore. Imam odgovornost da osudim povratak na istu matricu kroz vještačko raspirivanje podjela između Crnogoraca i Srba, pri čemu su Srbi danas etiketirani. Nezamislivo je da u 2020-oj godini imamo nacionalna prebrojavanja, nasilne scene hapšenja, negiranja prava na slobodu izražavanja zaposlenima u vojsci, policiji, na javnom servisu… Nemamo pravo da se mirimo sa tim.

Odavno je vrijeme da osudimo nepočinstva koja su u ime crkve i vjere počinjena na prostorima bivše Jugoslavije. Dužni smo da kroz preuzimanje odgovornosti i iskreno kajanje tu mračnu stranicu ostavimo za sobom. Samo se tako možemo okrenuti budućnosti. Pozdravljam stavove rektora Cetinske bogoslovije Gojka Perovića, pomiriteljske, građanski hrabre i odgovorne. Takve poruke trebalo bi da čujemo od svih.
Kršenjem bilo čijih prava u Crnoj Gori, krše se prava svih nas. Ne podržavam koncept da je Mitroplija crnogorsko primorska, srpska crkva u Crnoj Gori. Ona treba da bude duhovno ognjište svih pravoslavnih vjernika, kako god se nacionalno iskazuju. Odnos prema religiji i crkvi je intiman izbor, a moje je čvrsto uvjerenje da crkva ne treba da ima nacionalni predznak. Kao što nacionalizam ne bi smio biti temelj crkvenog identiteta, platforma podjela i prebrojavanja po nacionalnoj i vjerskoj osnovi ne može biti osnov za stabilnost i prosperitet Crne Gore.

Na protestnim litijama učestvujem, jer osjećam građansku dužnost da iskažem protest protiv naprasnog i nedemokratskog usvajanja Zakona o slobodi vjerispovijesti u Skupštini Crne Gore, u gluvo doba noći, sa spornim imovinskim odredbama, bez prethodnog dijaloga i konsenzusa svih vjerskih zajednica. U, očigledno, predizborne svrhe.

Učešćem na mirnim protestima dižem glas protiv nepravde, urušene pravne države, vještački indukovanih podjela, sijanja straha, endemske korupcije i organizovanog kriminala, pljačke resursa. Sve to proizvodi beznađe i razara smisao Crne Gore.

Zato, odlaskom na protestne litije zapravo „ne damo Crnu Goru“. Crkve i svetinje ostaju ovdje. Ne može ih niko oduzeti.

Idem na protestne litije jer je Crna Gora moja svetinja.