Bitka za Bogetiće

Piše: Emilo Labudović

Dan duboko zašao za podne, razastro se i okomotio, prislonio na rebra Goleša i Brajenice i, kao vremešan čiča, na prozuklom suncu pokušava da zgrije staračke kosti. Pokušava, jer visoko gore u dubini neba i danas se vodi žestoka bitka između razvigora i ledenog sjeverca, pa čas prevlada prvi, razvedri i utopli, zamiriše na proljeće, a onda se ovaj drugi nakostrriješi kao mačka, zastudi, a nebo se očas zaledi i zaliči na staklenac koji bi i malo jači glas mogao ra razbije u paramparčad.

I tako, dok se smjenjuju pobjednik i poraženi, ogrnut očevim gunjem, odolijevam i jednom i drugom i, kao žedan u pustinji, nalivam se tišinom i samoćom, melemom za ludilo iz kojeg sam se koliko toliko izmakao. A ova bitka vremena i nevremena, sadašnjeg i budućeg, ledenog i ojužilog, smrti i rađanja, podsjeti me na sve one bitke kroz koje smo kao narod, pleme, porodica i pojedinci prolazili i prolazimo da bi smo stigli tu gdje jesmo, a sva je prilika – u nigdinu. Pa, rekoh, da te podsjetim.

Istorija čovječanstva je zapravo istorija bitaka. Vječne borbe između nasilja i odbrane, osvajača i osvajanih, porobljivača i oslobođnih, onih koji su hteli da zaustave i onih koji su upirali u paoke na točku istorije. Svi veliki i slavljeni datumi jednog naroda su, najčešće, kalendar bitaka. I, mada se najduže pamte i slave pobjede, i veliki porazi su zauzimali vidna mjesta i bili motivi ako ne za slavlje a ono za vanvremeno pamćenje. Ti porazi su, kroz vrijeme, prerastali u mitsko žrtvovanje, danak u krvi na oltar trajanja, najglasniju molitvu Svedržitelju i najjači kamen u temelju jednog naroda. Često se nije toliko pamtio i bilježio tok i krajnji ishod bitke koliko momenat samog žrtvovanja, momenat izbora između neizvjestnog života i sasvim izvjestne smrti, ali smrti koja je vodila u vječnost, u slavu i kolektivno pamćenje. Od Spartanaca na Termopilima, Miloševe žrtve na Kosovu, Stevna Sinđelića na Čegru, slavnog Drugog bataljona Desetog kadrovskog puka sa majorom Dragutinom Gavrilovićem pred Beogradom, branioca LJubinog Groba, majora Milana Tepića u bjelovarskom garnizonu, do heroja sa Košara, popis onih koji svjesno izgubiše bitku da bi se, prije ili kasnije, dobio rat duži je i od najdužeg imenika i spomenara stradalnika za čast i slavu jednog naroda.

Sasvim je nešto drugo koliko smo mi, naslednici, bili vrijedni i dostojni tog žrtvovanja i koliko je „sloboda umela da peva“ o onima koji joj posvetiše sebe.
Evo, ovih dana se navršilo 22 godine od početka najveće, najslavnije i najkrvavije bitke srpskog naroda u 21. vijeku bitke na Košarama, a ovdje se, uglavnom, ćuti ili se fragmentarno i „ispod žita“ pominje i bjeleži taj podvig dostojan najsvjetlijih stranica naše istorije. Danas ovaj naš istorijski trenutak kukavički ćuti o Ivanu Leovcu iz Pljevalja i njegovoj žrtvi na Košarama. Ćuti i o žrtvovanju Tibora Lenca, Mađara u redovima srpsko – crnogorske vojske koji, da bi razotkrio položaj albanskog snajperiste, isturi svoje grudi. Danas rod moj i tvoj, rod izgubljen u vremenu i prostoru, bije i slavi neke druge „bitke“ i slavi neke druge „heroje“. Bitke u kojima se ne zna šta se brani (ali se zna ko se i šta napada) i ne zna se ko je od kojeg „heroja“ veća stokupljevina i zastiđe. Ali, i to smo mi, rode moj, narod visokih uzleta i još dubljih sunovrata.

Gledam i ne mogu da to smjestim ni u jednu fioku vrijednosnog sistema na kojem sam učen i vaspitavan. Carev Laz, Fundina, Vučji do, Mojkovac …. a onda se niz proslavljenih bitaka za slobodu nastavlja – Bogetićima. Kažu (na Javnom, a taj ne bi smio da laže) da se ovih dana na Bogetićima bije odsudna bitka za „sve i svašta“, za spas Crne Gore od nje same jer, i oni priznaju, neprijatelj je – unutrašnji. Instruiran iz Moskve i Beograda, (Peking je, za sada, podaleko), domaći dindušmanin je nasrnuo na sve crnogorsko i multietničko, „hiljadugodišnje“ i proevropsko, a Hotentote ovoga doba predvode stopostotni Crnogorac, Zdravko, i petoprocentni „manjinac“, Dritan. Bitka se bije svakoga dana od četiri do osam popodne, a onda se skuplja municija, svijaju barjaci i ide kući jer ko će se po mraku batrgati Bogetićima.

Do novog izlaska u rovove i barikade. Umjesto na neprijateljske tenkove, naskače se na dušmanske haube i junačoki strmopižđava sa istih. DŽebanu, u vidu otanjeg sendviča i podgrijane limenke piva, umjesto majki, ljuba i setara, doturaju Bokanovi kuriri iz „Volija“, a svako junačko ačenje i dizanje one stvari na „tamo njih“ uredno bilježe državne kamere i javljaju u prvim minutima vijesti i dnevnika. (Ovo dizanje one stvari ne odnosi se na onu trokrilnu „komitkinju“ koja je čak iz pizde materine dojahala u Crnu Goru da je brani, jer ona bi, makar po zakonima prirode, trebalo da je žensko, ne i žena obavezno, i da čuči). Vrhovni komandant otpora „protiv svega“, onaj kojega, i dok je bio neko, krstiše „prdnjavom“, iz neke od pacovskih rupa nikšićkog podzemlja huška dične „komite“, pred koje je onaj Sejdo sa sve crnogorskim barjakom i gomilom starog gvožđa iskoračio za tri metra ispred.

A dok opijena, ostrašćena i neznavena grupa sa dna društva, neobavijštena šta i od koga brani ali napujdana da brani „sve“, nasrće i bije vojnike i policajce, vojska i policija to posmatraju o’lađeno i podnose (i po nosu) – stoički. To jest, stoje i trpe. Vojskovođa Hotentota, stopostotni Zdravko, maše kažiprstom i udara šakom u sto, i prijeti kako zna ko sve ovo zamešateljstvo kuva i mijesi i da će „taj i taj“ vidjeti svoga (a ne njegovog) Boga i sve tako… a dani se nižu i rat traje. Dokle će, vrag bi ga znao.

Ratovi obično traju dok se ne dobiju ili ne izgube. Bitke takođe. Ali ova na Bogetićima ima šanse da traje ne do pobjede, jer je ona nemoguća, i ne do poraza, jer druga strana ne uzvraća. Ona kanta izmeta u Bijelom Polju je (iz)vanredna manifestacija otpora, ali je daleko od Bogetića, pa se ne računa. Sva je prilika da će Bogetići biti branjeni (ne zna se od koga, ali branjeni) sve dok bude goriva, sendviča i piva. I dok ne privrući toliko da se branioci „svega“ ne presele u ladovinu budoškog tunela.

Možda ćeš mi prigovoriti da sam previše sarkastičan i da sam se svjesno narugao istoriji roda svoga. Nijesam, ali i sve da jesam, ironijom nijesam mogao ne dotaći nego se ni primaći ironiji onih koji danas „crnogorskim proljećem“ brane crnogorsko „tisućuljeće“, a koji iz popisa velikih i slavnih bitaka kojima bi se ponosili i mnogo brojniji narodi, kao najslavniju i Dana Vojske vrijednu, izabraše onu na Tuđemilu. Čak ni birani istoričari koji su me podučavali nijesu imali pojma gdje je to, ko je tamo na koga i kakve veze ima tamo neka pobjeda nekih protiv nekih sa Crnom Gorom koja se tek pominje tri vijeka kasnije. Ali, mi, na žalost, za učitelje „učiteljice života“ nijesmo imali Šerba Rastodera, Živka Andrijaševića i Novaka Adžića, perjanice nove crnogorske istorije. E, sad, ako je to oko Tuđemila sve mutno i nejasno i izgubljeno u magli vremena, ovo na Bogetićima je jasno da jasnije biti ne može.

Ako se pouzdano ne zna ko je na koga na Tuđemilu, na Bogetićima se pouzdano zna ko, a na koga se makar podrazumijeva. Ako se tumezanje toljagama na Tuđemilu teško može dovesti u vezu sa Crnom Gorom, baljezganje na Bogetićima je crnogorsko da crnogorskije ne može biti. Ako je Tuđemil bez pouzdanog istorijskog svjedoka, Bogetiće samo što direktno ne prenose. Ako se ne zna ko su heroji Tuđemila, na Bogetićima je sve kao dan jasno. Orden heroja onoj trokrilnoj, medalja za „junaštvo“ prdnjavi iz podruma, a plakete za učešće Draginji Rašku, Puri i kurti i murti. Bar se na papiru ne mora štedjeti.

I dok iznad Jankove glave sjverac i dalje besomučno nasrće na razvigor, razmišljam o tome kako bi bilo uputno, cjelishodno i baš evropski izbrisati sve tragove slavnog vojevanja našeg naroda kroz vjekove i okrenuti se modernim, demokratskim sendvič/pivo bitkama, uz sirene, pjevanje, psovanje i posipanje izmetom. I predlažem stopostotnom Zdravku, petopostotnom Dritanu i onoj ministarki vojnoj, gospođi Injac, da prekriže Tuđemil i da za najslavniji datum, Dana Vojske vrijedan, izaberu dan početka bitke za Bogetiće. Tim prije što je slavna, natovska itd… crnogorska vojska baš na Bogetićima dobila preko nosa. Ne od dušmana nego od svojih. I da se, za razliku od onog desetmetarskog tuđemilskog obeliska, na Bogetićima podigne znamenje visine naspram one zastave koja visi sa Ostroške grede a da mu se u temelj, kao Gojkovica u Skadar, uzida ona trokrilna, stabilnosti radi. Izdržaće! Pa da onda, o prazniku, priložimo po kitu. Najljepšeg sezonskog cvijeća. Eto.