BITI, STATI I O(P)STATI

Piše Emilo Labudović

„Čovjek sam nužno, Francuz sam slučajno“! Ovu čuvenu izjavu Monteskjea smatrao sam, a i danas joj ne bih imao mnogo šta prigovoriti, geslom biblijske snage, geslom kao nepogrešivim putokazom i instrumentom izbora među životnim ciljevima. Biti čovjekom, onim „koji tako gordo zvuči“, ljudska je dužnost nad dužnostima. Uostalom, to nam je u kulturološko, pa skoro i u identitetsko, nasleđe ostavio najpravedniji među nama, patrijarh Pavle, rekavši „Budimo ljudi“!
Danas, na dan opšteg sunovrata čovječanstva, dan u kojem ginu pravda i istina, dan u kojem slijepa sila i premoć brojeva trijumfuju nad elementarnom ljudskošću, osjećam se, doduše, čovjekom, koliko vrijednim – nije do mene, ali, kao nikada prije osjećam se da to što sam Srbin niti je slučajno niti je nevažno. Naprotiv! Danas između odrednica Čovjek i Srbin stavljam znak jednakosti, tvrđi od bilo kojeg matematičkog aksioma.

Činjenicu da sam Srbin ne dugujem slučaju već vjekovnom istrajavanju mojih predaka koji su, krvlju i kostima, branili i čuvali Srpstvo u sebi i oko sebe. Moj skromni doprinos toj neprekidnoj egzistencijalnoj borbi sastoji se samo u tome što je nijesam iznevjerio. Što nijesam pljunuo na bezgrobnu kolonu mojih, onih koji su me učinili onim koji jesam. A to što sam Srbin smatrao sam samo neasluženom privilegijom i preuzetom obavezom čuvanja… i ništa više. Nastojao sam da time ne barjačim već da svakodevno, u tišini, svim svojim bićem svjedočim da sam taj koji jesam.

Ali, danas, kad mi se na obraz, na očev grob, na istoriju, na pamćenje, na sve što sam, kao čestica i kao jedinka roda svoga, bacaju blatom, osjećam neizreciv ponos što sam Srbin. Ponos kakav još nijesam osjetio ni u onim slavnim danima i pobjedama na raznim poljima. I kao nikad do sada osjećam se privilegovanim što pripadam narodu kojeg, nevinog, opet razapinju na krst, kao što su razapeli oca koji nam je, gle sramote, zajednički. Narodu kojeg stalno pokušavaju na sve načine, vješanjem, kamama, „srbosjecima“, logorima smrti, pa i uranijumom i kasetnim bomama, ne samo da pobijede već i da ponize i osramote.

Osjećam se ponosnim i uzdignute glave čekam momenat kada će polovina zajednice naroda pognuti glave i podići ruku za svoju sramotu. Jer, neće nam biti prvi put i nije ovo prva omča koju nam pokuavaju namaći na vrat. O, prošli smo mi ovo mnogo, mnogo puta, naši usponi na Golgotu traju skoro koliko i mi sami trajemo, ali trajali smo, trajemo i trajaćemo. Doduše, neće biti lako (a kad je, pak, bilo???), ali „bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne iskova“! I znam da se neće završiti na ovome sve dok smo na svome, dok stojimo i hodamo pravo. Jer, „oni tamo“ nikako da nauče, ma koliko im to dokaziali, da smo kadri stati i o(p)stati. Uostalom, jedan moj prijatelj me stalno upozorava da smo, kao čovječanstvo, svi Kainova djeca i da su njegov grijeh i njegove krvave ruke vječiti žig na pravednima.

Danas, kad nam, po ko zna koji put, bez krivice okrivljenima, pokušavaju pljunuti u oko, s ponosom, zasluženim i nezasluženim, ističem da nam ne mogu ništa. Ne mogu, jer su naše oči Nebu okrenute, pa u njih mogu sunce, kiša, grad… mogu i bombe, ali pljuvačka i garež ovog odneljuđenog, obezboženog i nemoralnog doba – ni do koljena. I, ponavljam, kadri smo biti, stati i o(p)stati!!!

I još nešto, oprosti Vladiko Rade, ali neki Crnogorci ipak „ljube lance“!