Aleksandar Živković: Vučić mora da otvori medije i dosijea

Ruku na srce, narod je dao Aleksandru Vučiću mandat da donosi odluke, ali na izborima na kojima Kosovo i Metohija nijesu ni spominjani, štaviše njihov opstanak u Srbiji, kao i teritorijalni integritet zemlje podržani su zakletvom nad Jevanđeljem prepisivanim za jednog Nemanjića. Zbog toga ima neke logike u zahtjevu predsjednika da se građani izjasne. Da daju konačni sud.

U jubilarnoj Politici od 25.1.2018, profesor sociologije Vladimir Vuletić iznio je sljedeći stav: „Apel DSS i grupe intelektualaca, ma koliko se lično ne slagao sa njim, odgovoran je čin kojim se izašlo u političku arenu i pred sud javnosti. Nažalost, sjenku na apel bacile su neumjerene i neodmjerene optužbe vladike Amfilohija. Uprkos tome to je jedina stranka koja je, izuzmeli se LDP, iznijela jasan stav o tom pitanju. Mada bilo bi pravedno da oni koji danas ne kažu ništa o Kosovu ćute zauvijek, svi čekaju i kalkulišu. Čekaju da neko drugi obavi težak posao, a oni će da očiste i prelakiraju sanduk. Najtužnije je to što nikoga nije briga šta će biti s kućom.“
Zaključan stav profesora Vuletića u kolumni „Nemanjići i Topalovići“, očito je i pored duhovitih asocijacija na Topaloviće (neki iz Akademije su se baš juče oglasili riječima da su oduvijek govorili da to đubre treba ubiti), dobro odmjeren (za razliku od vladičinog?), uostalom kako i priliči jednom profesoru Filozofskog fakulteta. Oko nekih nijansi se može sporiti (Apel je zapravo djelo nestranačkih ličnosti), ali je nesumnjivo moralno ispravno da ko sada ne govori o Kosovu, zauvijek o tome ćuti.
No, ako je došlo do toga da se po obavljanju „teškog posla“, prelakira sanduk, a da nikoga ne zanima šta će biti s kućom, a mislim da profesor Vuletić to dobro prosuđuje, onda je krajnje vrijeme da se bar neko vrati temeljima.
Predsjednik Vučić je u zabavno-političkom tok šou Milomira Marića, ozbiljno rekao da treba da se ide na referendum o granicama Srbije. Nećemo ga, ovom prilikom, pratiti u nedosljednostima, on jednog dana najavi da će da otvori dijalog, drugog da ima već gotov plan, a i prvog i drugog ponavlja da sam preuzima odgovornost za odluku.
Ruku na srce, narod mu je dao mandat da donosi odluke, ali na izborima na kojima Kosovo i Metohija nijesu ni spominjani, štaviše njihov opstanak u Srbiji, kao i teritorijalni integritet zemlje podržani su zakletvom nad Jevanđeljem prepisivanog za jednog Nemanjića.
Zbog toga ima neke logike u zahtjevu predsjednika da se građani izjasne. Da daju konačni sud.
Ali da bi taj sud bio slobodno iskazan, da bi znali šta će biti sa kućom, moraju da postoje slobodni mediji i ne smije da bude straha od zloupotrebe političke moći (tajnih dosijea) koji se, istini za volju, najviše koriste za zapošljavanje podobnih i zastrašivanje onih koji bi otkazali poslušnost. Pametni agenti odavno se bave samo onima koji imaju novac, a za skupljanje informacija sa tvitera, fejsbuka i sajtova dovoljno su razvijeni kompjuterski programi koje čak i stranački botovi mogu da koriste dok jedu sendvič.
Ipak, ostaje činjenica da je i Albanija prije nas otvorila dosijea tajne službe, da su Srbija i Crna Gora jedine bivše komunističke zemlje koje to nijesu uradile.
Bilo bi nepošteno odgovornost za to nečinjenje povodom elementarnih političkih sloboda pripisati samo predsjedniku Vučiću i trenutno vladajućoj stranci. Ali, ako zaista žele slobodno izjašnjavanje građana, izjašnjavanje koje bi zaista imalo legitimitet, i ako im je stalo do toga šta će biti s kućom, to moraju da učine.
U suprotnom, svi ćemo da prelakiravamo sanduke.
(Aleksandar Živković, Stanje stvari)