Ako smo braća…
Piše: o. Darko Đogo
„Otvarajte, braćo!“ – urlaju mladi Cetinjani
„Ako ste braća, zašto ste došli u dva po ponoći? Zašto vičete i lupate*“ – odgovara dežurni đak
„Majku li vam četničku!“ – čuje se sa druge strane…
Mogla je biti 2010 ili 2011 godina. Na nekom od međunarodno finansiranih Skadrova na Bojani pod nazivom „Mir, tolerancija, izgradnja društva u Bosni i Hercegovini“ govorio sam u ime Mitropolije Dabrobosanske. Nije mi bilo odveć teško da ponovim bogoslovske perspektive koje su bile mješavina biblijskih istina i onog tipa teološke retorike koja je tada suvereno vladala srpskim bogoslovskim učilištima („Drugi mene konstituiše kao ličnost“ u neohelenskom a ne levinasovskom smislu itd). Omakla mi se, ipak, jedna vrlo zgodna rečenica. Naime, rekao sam: „smisao biblijskog kazivanja o stvaranju čovjeka i žene, Adama i Eve, između ostaloga jeste upućivanje na istinu da su svi ljudi braća“.
„Svi ljudi su braća?“ prekide me jedan učesnik, francuski Jevrej, koji je mogao da mi bude deda po godinama.
„Da. Tako kaže Sveto Pismo. Svima su nam zajednički preci sazdani rukom Božijom“.
„U redu, mladi čovječe, poznato mi je to kazivanje. Ali da li biste mogli da kažete da su žrtva i nasilnik brat i sestra? Da li su Adolf Hitler i Ana Frank – brat i sestra?“
„Ako znate priču o Adamu i Evi, znate i onu o Avelju i Kainu. To što tvrdimo da su ljudi braća ne znači da brat ne može ili neće ubiti svoga brata. Djelimično upravo zato što mu on jeste brat.“ Uzvratio sam, ne želeći da napustim misaonu arenu tek tako.
„Znam i svakako je ta priča prilagođenija onome što sam vas ja pitao. Ali da li biste i dalje mogli da izreknete rečenicu „Adolf Hitler i Ana Frank su brat i sestra“?“ bio je uporan moj sagovornik.
„U današnjem kontekstu ne bih“. Tada nisam mogao da obrazložim moje oklijevanje pred jednom takvom rečenicom. Kasnije sam preispitivao sebe i shvatio sam poentu: ne samo da biblijska povijest o Avelju i Kainu nije nešto što današnji čovjek poznaje, već se riječ „bratstvo“ u evropskoj kulturi od Francuske do seksualne revolicije napunila sa toliko nerealnog lažno-intimnog sadržaja, da je danas gotovo neupotrebljiva za bilo kakvo istinovanje. Reći „Svi ljudi su braća“ znači sugerisati jednu povezanost koja je jeftina zamjena biblijske istine da svi ljudi jesu sinovi istog oca i majke, ali i potencijalne ubice svoga brata. „Svi ljudi su braća“ danas znači da će imati zajednički razlog da zauzmu Bastilju – ali to znači i zabroav giljotinirane braće, žrtava tog fraternite.
„Svi ljudi su braća“ znači ne samo plemenitost antiratnog protesta već i slobodu „ljubavi“, biologizovanog erosa i svedostupnih narkotika u kojima se „bratstvo“ ostvarivalo, bez svijesti o raspadu i ličnosti i društva zasnovanih na „brotherhood of men“. I da, moj sagovornik je bio u pravi. Ja se kao Hrišćanin jesam igrao značenjima koja nisu biblijska, govorio sam rečenicu „svi su ljudi braća“ računajući na njenu višesmislenost, iako neki od tih smislova ne samo da nisu biblijski, već su jasno drugačiji od biblijske istine: braća smo u bogosličnosti, braća u praroditeljima, braća po Kainu.
Biblijska priča o Avelju i Kainu naročito je značajna za svakoga ko ikada izusti riječ „svi ljudi su braća“. Ona nas podsjeća na jednu užasavajuću istinu poslijepadnog svijeta: bliskost ne samo da ne garantiuje dobrotu, upravo blikost čini jedan pogrešan poriv više nasilnim (sjetimo se naše narodne pripovjesti: „ko ti ispoda oko?“ – „brat!“ – „a zato je tako duboko!“). Ma koliko se ostaci evropske civilizacije udaljavali od Hrišćanstva, i danas svaki kulturna čovjek u ušima čuje pitanje koje Bog upućuje Kainu: „gdje ti je brat, Kaine?“ ali i odgovor: „Ne znam, zar sam ja čuvar brata svojega?!“ Nisam čuvar, jer sam ubica. Ipak, vrijedi se vratiti koji stih više: odmah nakon prinošenja žrtvi, Bog primjećuje da se nešto dešava sa Kainom: „zašto se srdiš? Što ti se lice promjeni? Nećeš li biti mio kada činiš dobro, a kada činiš zlo grijeh je pred vratima“. Grijeh kao čin je plod grijeha kao stanja uma. A nije lako, u svijetu koji je znao da grijeh postoji (a kamoli u ovome koji tvrdi da ni ne postoji!) voljeti brata svoga. Zato je bratoljublje (na helenskom: filadelfija) vrlina.
A vrlina se postiže teško, trudom. Ne sveopštim neobavezjućim pozivom („hajde da se volimo!) već promjenom sebe. Reći „svi ljudi su braća“ ne znači još uvjek ništa: niti označava samoočiglednu indiferentnu istinu („svi smo isti“, „svi ljudi su ljudi“) niti označava neobavezujuću intimnost proisteklu iz ljudskosti: Vudstok i dalje ne može i ne smije da porekne Aušvic ili Jasenovac. Svaki put kada ostavimo odgovornost mi nismo ni u stanju da volimo.
Novi Zavjet takođe poznaje pojam „brata“. I, premda bismo od novozavjetne blagodati očekivali da bude „šira“ od starozavjetnog Zakona, pod „braćom“ Hristos uglavnom podrazumijeva zajednicu NJegovih učenika, Crkvu. „Ako li ti zgriješi brat tvoj, idi i pokaraj ga među sobom i njim samim; ako te posluša, dobio si brata svojega. Ako li te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da ustima dva ili tri svjedoka ostane svaka riječ.
Ako li njih ne posluša, kaži Crkvi; a ako li ne posluša ni Crkvu, neka hi bude kao neznabožac i carinik.“ (Matej 18,15-17). Ovdje na najljepši mogući način možemo da vidimo da „biti bratom“ ne obavezuje – kako se u hipi-ključu često pretpostavlja – samo Hrišćanina da apstraktno „voli“ sve i svakoga (do ljubavi prema svima se ne dolazi ubjeđivanjem sebe da zaista voliš sve jer takvi ljudi uvjek završavaju u onoj prelesti koju je još uočio Dostojevski za mlade socijaliste njegovog vremena – oni vole čovječanstvo ali ni jednog čovjeka! LJubav prema svijetu je konačni cilj izmjene cijeloga sebe koji su samo rijetki među Ocima dosegnuli) „Brat“ je takođe onaj ko pripada zajednici, Crkvi i ko želi da primi pouku. NJegov odlazak iz Crkve čini ga „neznabošcem i carinikom“ (prema Hristovim riječima!) Dakle, stvar nije sentimentalna, ne zavisi od moga raspoloženja, već od mogućnosti da izgradimo Crkvu, jednu Zajednicu. (Neka mi bude dozvoljen ovdje još jedan ekskurs: negdje sam pričitao da su roditelji izgrednika na Cetinju izrazili žaljenje tbog onoga što su učinila njihova djeca, iako su po srijedi punoljetni ljudi, stasali za brak i vozačku dozvolu. To je i inače jedan od zabrinjavajućih znakova savremenice, vrlo čest: najprije, nije jasno da li je žaljenje izraženo nakon što su mladi ljudi stvar učinili ili nakon što su uhvaćeni jer nas razlika u vremenu žaljenja upućuje na razliku i njenoj suštini. Opet: indikativno je da se roditelji danas postavljaju kao staratelji svojoj djeci do vrlo kasnog doba kada su u pitanju životne neprijatnosti dok se djeca postavljaju kao punoljetni „građani“ kada su u pitanju njihova „prava“ i prijatni aspekti života prema svakome – uključujući i roditelje.)
Jasno nam je da ove biblijske istine nisu tu da bi bile prijatne i retorski koketirale sa „bratstvom“ širokih narodnih masa, političkih zajednica koje, po pravilu, što se više pozivaju na „bratstvo“ sve manje imaju nade na postojanje i opastanak. Jezik otkriva nedostatak: u pozivu je on uvjek sadržan. Neprekidna konstrukcija „bratstva“ (i jedinstva) na užasavajući način je sakrivala duboke tokove koji su ispod površi parole tekli, nezaliječeni. Jer – i u tome je tajna Hrišćanstva – nije dovoljno željeti da bi problemi nestali, niti u meni, niti u bratu mojemu. Bratstvo je zato najčešće surogat za ljubav: mog brata Marka i mene ne veže bratstvo već ljubav. Trudim se da se ta ljubav nekako uzvede: prema mojoj braći u Crkvi, prema mojoj braći u mom srpskom narodu, prema drugim ljudima. LJubav traži očišćenje – u njoj nema preskoka: svaka intimizacija koja nije LJubav na kraju okonča u laži. Opasnoj laži.
No: vratimo se povodu, početku. Pitanje koje su postavili cetinjski bogoslovi i danas stoji, pred svima nama: „ako ste braća…“ Čovjek nije nikada ono što tvrdi već ono što čini. Čak nije ni ono što osjeća (vratimo se ponovo Matejevom jevanđelju; Hristos naše konačne odgovore pred Ocem ne vidi kao slijed naših misli i osjećanja već djela brige ili nebrige za drugoga). LJudi su braća. LJudi u Crkvi su braća. LJudi koji pripadaju jednom narodu su braća. Ako smo braća…
Protojerej-stavrofor dr Darko R. Đogo je vanredni profesor PBF Svetog Vasilija Ostroškog u Foči