Advokat Vladan S. Bojić: FRAUDIS IN NOMINE LEGIS (Prevara u nazivu zakona)

Piše: Vladan S. Bojić

Nazivi zakona upućuju na njegov suštinski sadržaj, tj. društvene odnose koje zakonskim heteronomnim normama treba pretvoriti u pravne. Tako naziv Zakon o obligacionim odnosima, svakom adresatu stavlja do znanja šta on uređuje, Krivični zakoninik isto, Zakon o svojinsko-pravnim odnosima, isto, i tako redom. Nazivi zakona sadržaju služe.

Aktuelni predlog Zakona o slobodi vjeroispovjesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica upućuje na nesporna dostignuća „slobode“ „slobode vjeroispovjesti“ „slobode uvjerenja“ „pravni položaj vjerskih zajednica“, pa naziv ni ne naslućuje svrhu.

Ali, kada se iščita ovaj zakon svako razuman, i ne mora biti pravnik, razumije da naziv zakona uopšte ne odslikava njegovu svrhu ili opravdava prevaziđen titoistički Zakon o pravnom položaju vjerskih zajedenica iz 1977. Pravništvo zna sentencu ratio legis, tj. da svakom čitaocu bude jasno „zakonodavčeva svrha zakona“, šta on njime hoće postići?

Jedno je nepobitno, osnovna svrha ovog zakona je ponajmanje vidljiva iz njegovog naziva, a kada se sagleda ukupni društveni kontekst i svemu onom o čemu su se najviši državni zvaničnici, ne/smotreno „izlajali“ je u najmanjem trojak, a on temeljac narednih koraka.

Vlast je iz svog ugla povukla fatalno loš potez „javnim izlajavanjem“ ANTISRPSTVA.

Iskaz najvišeg političkog zvaničnike Crne Gore o posljednjem koraku u zaokruženju crnogorskog domovinskog indentiteta viđen u preknjižbi imovine „filijala„ SPC i povrat autokefalne CPC se niže iskazima svih drugih zvaničnika do prvog policajca. Tijesna je koža negiranja (predaka), od srpske okupacije Srba, do Nemanjića i Svetog Save.

Da su 4 eparhije SPC obrazovane Ustavom iz 1957. po kanonskom pravu – tempirana bomba u temeljima Crne Gore, a njene filijale infrastruktura Velike Srbije je fake news.

Fakt je da su predstavnici dvije vjerske zajednice ključni koalicioni partneri vlasti.

Fakt je da ove vjerske organizacije i partneri vlasti, podržavaju taj zakon ili pak ćute.

Fakt je da aproks. 75% pravoslavnog življa Crne Gore jedino pogađaju norme tog zakona.

Dakle središte javnog diskursa vlasti je u nekakvom „raskolu“ pravoslavlja u CG i u „konkurenciji“ MCP i udruge raščinjnih i anatemisanih lica podvijenih uz CPC iz registra policijske postaje Cetinje, 2000. Rakola u kanonskoj MCP uopšte nema, a ni konkurencije, jer konkurencija podrazumijeva takmičenje s nekim, a ne tekma ni sa kime.

Ne želeći da omalovažim pristalice CPC, taj fenomen u kanonskom svijetu ne postoji.

Ozbiljni, ne priučeni, istoričari i znalci kanonskog prava znaju o čemu je zapravo riječ.

Stvaran, a ne prevaran naziv glasi: Zakon o preknjižbi srpskog identiteta MCP.

Crna Gora, odnosno njeni organi su kompletnu materiju vjerskih sloboda, poštovanja kanonskih prava, odvojenosti države od vjerskih zajednica i jemstva države da imovina svim trima vjerskim zajednicama je njihovo isključivo pravo svojine, Rimokatoličke, Islamske i Jevrejske vjerske zajednice. To je uređeno u tri ugovora 2012. prvi „temeljni ugovor“ sa Sv. stolicom je potvrđen zakonom i stekao međunarodnu narav po čl. 9 Ustava („Sl.list CG“,br.1/07,38/13): „Potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori (…) sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kad odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.“

Kad već imaju primat nad zakonodavstvom, pa i nad ovim zakonom, što bi ih se on ticao?

Ideja da se identitet jedne nacije zaokruži preknjižbom crkvene imovine u državnu je naučna novost, ali nije novina perfidna asimililacija jedne nacije, naročito (iste) vještački cijepane i docijepane. Stavljanjem MCP praktično u položaj zakupca uslovljenog željama vlasnika je pravni bezobrazluk ali i pouzdan znak da je nov nacion krhk i slab.

Veličanstveni Sabor ispred hrama u Podgorici
Otud je svrha zakona preobražaj MCP u CPC uz malu pomoć Venecijanskih influensera čije mišljenje je neobavezno/bezvezno, a uz značajno nadahnuće albanskog lobija i SAD.

Sada ogoljene tvrdnje vlasti redom „padaju u vodu“, jer nikada imovina pravoslavne crkve u Crnoj Gori nije bila državna imovina. OIZ za kneževinu Crnu Goru iz 1888. čl. 716 do 719, kaže da su imaonici/imaoci prava svojine pravoslavne crkve, manastiri i crkvene ustanove, s naravnim ograničenjem prava svojine po čl.719, tj. da se ne mogu prodavati ili ustupati, bez dozvole države.

Državna imovina obuhvata čl. 720 do 754. Zakonski graničnici su imperativni, striktni, jasni, „čemu tumača ne treba“. OIZ je važio do Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1946. (…) čl. 2, („Sl.list FNRJ“, br.86/46, 105/47), a po čl. 4 kroz pravna pravila do 1.10.1980. tj. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa. Ograničenje prava raspolaganja, vlast nove Crne Gore, „razumije“ prisvajanjem sebi ključnog konstitutivnog ovlašćenja prava svojine, a bez ovlašćenja raspolaganja (abusus) nema prava svojine, to svaki pravnik zna…

Tu nije riječ o nerazlikovanju ograničenje prava svojine od preknjižbe već o uzurpaciji.

Novu, neobnovljenu Crnu Goru krasi evroatlansko liderstvo, vladavina prava, vjernost Zapadnim evropskim tekovinama (acquis communitare), a krši temeljna kanonska prava.

Po važećem Ustavu SPC iz 1957. čl 14 uređuje eparhije, a st. 2 utvrđen je status MCP.

Po čl. 1 Ustava Srpska pravoslavna crkva je jedna, nedjeljiva i autokefalna, po čl. 5 u SPC su pravna lica: Patrijaršija, eparhije, crkvene opštine, manastiri, zadužbine, samostalane ustanove ili takvi fondovi i prema crkvenoj namjeni, pojedini hramovi, i da su sposobni da stiču, drže pokretna i nepokretna dobra, da vrše prava i sve obaveze.

Nova, neobnovljena Crna Gora, krši čl 14 Ustava CG: 1.) Vjerske zajednice odvojene su od države. 2.) Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda (…).

Nasuprot odvojenosti od srpske vjerske zajednice, ona joj i kumuje i prisvaja imovinu. Vlast naravno ruši ravnopravnost vjerskih zajednica sklapajući pomenuta tri ugovora.

Istina, ti ugovori se formalno ograničavaju na konfiguraciju CG ali u stvarnosti ne. Splitsko-makarskoj nadbiskupiji Metropoliji su podložne 4 sufraganske biskupije: Šibenska, Hvarska, Dubrovačka i KOTORSKA, a Sutorina (CG) potpada Trebinjskoj biskupiji (crkvi Hrvata BiH), „prekograničnost“ je farsa, „ispodmoralnost“ realnost.

Postoji prihvat kanonskih prava drugih konfesija i jemstva prava svojine, postoji odvojenost države od tih vjerskih zajednica, ne postoji odvojenost već agresija svjetovne vlasti ka SPC, ne postoji jemstvo svojine, ne postoji prihvat kanonskih prava, nema ravnopravnosti, ima diskriminacije a umjesto jemstva imovine, preknjižba na državu.

Svi zakoni o katastaru nekretnina od Zakona o premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima („Sl. list SRCG“,br. 25/84, 27/94), predviđaju upise stvarnih prava i da ti upisi imaju pravno dejstvo prema trećim licima od upisa da se smatraju tačnim; da ako je učinjena greška, ona se ispravlja po službenoj dužnosti ili zahtjevu stranke; da se može protiv svakog upisa izjaviti žalba a već gornjim, prvim zakonom čl. 78 kaže da ako neko smatra da je upisom povrijeđeno njegovo pravo može tužbom sudu, tražiti brisanje upisa u roku od jedne godine od upisa.

Naredni Zakon o državnom premjeru, katstru i upisima prava na nepokretnostima („Sl.list RCG“, br. 55/00) uz publicitet koji pružaju javne knjige, predviđa načelo upisa, tj, da se upisom stiču, prenose, ograničavaju i prestaju prava na nepokretnostima, da svako može tražiti uvid u te podatke, te načelo pouzdanja, tj. da su ti podaci tačni, kao i načelo legaliteta, tj. da katastar ispituje po službenoj dužnosti, da li su ispunjeni zakonoski uslovi za upis; i da se protiv rješenja može izjaviti žalba. Dalje, Zakon o državnom premjeru i katastru nepokretnosti („Sl. list RCG“, br.29/07) sem „ispravke greške u katastru“, novelama („Sl. list CG“,br.32/11) čl. 124a opet uvodi „brisovnu tužbu“ sad s rokom tri godine od upisa, a novele („Sl. list CG“,br.43/15) modifikuje taj čl. 124-a u st. 3 da rok teče od saznanja za izvršen upis što rediguju i konačne novele („Sl. list CG“, br.17/18).

Nijedno pravno sredstvo država nije koristila otkako je zakona, pa je i prekludirana.

Gorljive su, glagoljive a neistinite tvrdnje o kulturnoj baštini. Kako to misli ma koji pravnik da se propisom o „zaštiti“ očuvanju kulturnih dobara stiče pravo svojine?

Kao što je jednako svrha Zakona o slobodi vjeroispovjesti i uvjerenja (…) u afirmaciji i zaštiti tih sloboda i uvjerenja, a ne sticanju prava svojine. Svrha je u zaštiti i Zakon „o zaštiti“ kulturnih dobara, („Sl.list CG“,br.49/10 40/11,44/17, 18/19), preduzima mjere njihovu identifikaciju, očuvanje i prezentaciju, a čl 11 st. 9 kaže da je kulturna baština skup dobara naslijeđenih iz prošlosti (…) nezavisno od vlasništva; a čl 29, da je katastar dužan da na osnovu rješenja izvrši upis zabilježbe statusa zaštite i statusa nepokretno kulturno dobro u katastar nepokretnosti (…).

Po Konvenciji o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine („Sl. list SFRJ – Međun. ugovori. br. 56/74,): čl. 1. pojam kulturne baštine obuhvata samo tri kategorije nekretnina: spomenike, građevinske celine i lokalitete, i to one koji imaju „izuzetne univerzalne vrednosti“ (engl. outstanding universal value), potpadaju pod zaštitu UNESKO.Danas se kulturna dobra posmatraju kroz prizmu pripadnosti univerzalnoj baštini. Pripadnost kulturnog dobra nekoj državi nije uopšte nužna, a pojam cultural property u prvi plan stavlja prava vlasnika tog dobra.

Čl. 6: Poštujući suverenost država na čijoj se teritoriji nalazi kulturna baština, ne kršeći prava vlasništva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu priznaje se da je baština univerzalna na čijoj zaštiti sarađuje cijela međunarodna zajednica. Tome je prilagođena i definicija kulturnih dobara iz čl. 1. Konvencije.

Uvodni pasus razjašnjava da se konvencijska zaštita proteže na kulturna dobra „bez obzira na njihovo porijeklo ili njihovog vlasnika.“ Zakon o državnoj imovini („Sl. list CG“,br. 21/09, 40/11): čl. 11 prirodna bogatstva; čl. 12: dobra u opštoj upotrebi; čl. 13 druga dobra od opšteg interesa; čl. 14; ostala dobra u državnoj imovini: imovina stečena raspodjelom imovine SFRJ /SRJ/DZSiCG; pokretne/nepokretne stvari dinastije Petrović NJegoš; pokretne i nepokretne stvari stranih diplomatsko/konzularnih predstavništva KCG. Iz oba ta zakona nema ideje, da mogu ma kojoj državi, polužiti za podržavljenje, tj. preknjižbu.

CPC nikad nije dobila crkveni akt, tomos, (ne bi ga krila) koji izdaju patrijarh i sabor (sinod) pravoslavne pomjesne crkve da drugoj crkvi priznaje status autokefalne crkve.

SPC je utemeljena kao autokefalna 1219. da bi patrijaršijskim tomosom po ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u SPC 1922. izdala i drugi tomos.

Julsko pismo iz o.g. Carigradskog patrijarha upućeno predsjedniku CG, odslikava sve. Istina, u mnogim zapisima i knjigama pominje se autokefalnost CPC, bez tomosa, a to govori tek da je CG po gašenju Pećke patrijaršije 1766. preuzela „luču“ Sv. Pećkog trona, do 1912. pa ta konfuzija ne može biti surogat Carigradskom patrijaršijskom saborskom tomosu.

Poduhvat koji počinje preknjižbom imovine MCP na državu, kao polugom da se MCP stavi u zavisan položa,j ima cilj zaokruženja domovinskog novocrnogorskog identiteta.

Zaključak: Prevaran naziv zakona kvari sve. po sentenci fraus omnia corrumpit. Što je bezizuzetno pravilo da onaj ko prevari gubi sve i da ima osnova za bilo kakvu korist, već i duguje naknadu štetet od onih koje je prevario, a prevareni su svi vjernici MCP.