Advokat Velibor Marković: Problematično je uslovljavanje okrivljenih da ukoliko ne prihvate uslove sporazuma i odmah ne izvrše uplatu, odrediće im se pritvor!

Formalno nema mjesta prigovora zaključenim sporazumima o priznanju krivice, iako se faktički radi o uslovima koje je odredilo tužilaštvo, budući da prema odredbama čl. 300. Zakonika o krivičnom postupku, zaključenje sporazuma tužilaštvo ima pravo da predloži, posebno ako kasnije taj sporazum bude potvrđen od strane suda, ocijenio je advokat Velibor Marković u razgovoru za Borbu.

“Ono što je sporno su okolnosti pod kojima se ti sporazumi zaključuju, odnosno prije svega da se okrivljeni u momentu zaključenja nalazi u stanju lišenja slobode i zadržavanja okrivljenog, u čemu se sastoje moje načelne primjedbe na odredbe ZKP-a, kojim se dozvoljava mogućnost zaključenja sporazuma i za vrijeme trajanja pritvora, bilo tužilačkog ili sudskog.

Ovo stoga što sporazum u suštini predstavlja jednu vrstu ugovora, kao sto je i svaki drugi ugovor, a ugovor predstavlja saglasnu izjavu volja ugovornih strana, koje moraju da budu slobodno izražene, pri čemu volja onog koji je zatvoren ne može biti slobodna i jednaka sa tužiočevom koji u toj situaciji može da uslovljava, pa i da ucjenjuje.

Vidjeli bi ne samo kroz ove, već i kroz ranije vođene postupke za druga krivična djela, koliko bi bilo zaključenih sporazuma kada se okrivljeni ne bi nalazili u pritvoru, već bi im bilo omogućeno da se brane sa slobode i osporavaju dokaze koje je pribavio tužilac, a ja tvrdim da bi ih bilo znatno manje, kao i znatno manji broj osuđujućih presuda, kaže on.

Naglašava da ćete u praksi naći niz sporazuma o priznanju krivice, kao presude na osnovu tih sporazuma, kojima su redovno ,,pokrivani“ pritvori, uz obavezu uplate novčanih iznosa u razne svrhe.

“Tako su i posljednjih dana kada je u pitanju krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti iz čl. 287. Krivičnog zakonika, svi sporazumi zaključivani u momentu kada su okrivljeni bili uhapšeni, nakon čijeg zaključenja su puštani na slobodu, a samo onim okrivljenima koji nijesu prihvatili uslove sporazuma, pa čak i zbog nemanja novca, određivan je pritvor.

Njima ostaje da se u redovnom krivičnom postupku brane, a ukoliko im ne bude dokazana krivica, svakako će im pripasti pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Pritom sam ja od početka uvođenja u naše krivično zakonodavstvo ovog sporazuma mišljenja da se taj institut zloupotrebljava od strane tužilaštva, korištenjem situacije kada se okrivljeni nalaze u pritvoru, pa čak dijelom i od strane suda, tako da primjera radi imate slučajeve da u istom krivičnom predmetu, više okrivljenih za isto krivično djelo i sa istim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima, imaju zaključene sporazume sa različitim vremenskim kaznama zatvora i to tačno onoliko koliko se svako od njih nalazio u pritvoru, kako država kasnije ne bi plaćala odštetu za vrijeme trajanja pritvora preko kazne utvrđene sporazumom, pri čemu sud neće ni da prihvati sporazum ukoliko je njime ,,probijeno“ vrijeme provedeno u pritvoru, pravdajući to odbijanje navodnim drugim razlozima, kao što su primjera radi da priznanje djela navodno nije jasno i potpuno, ističe Marković.

Tako da se ovaj institut itekako zloupotrebljava kada je okrivljeni lišen slobode, i to jednom vrstom uslovljavanja ,,ili plati ili lezi, pa se brani“.

Inače, zaključenjem sporazuma i donošenjem presude na osnovu tog sporazuma kojom se taj sporazum prihvata, okrivljeni gube pravo na naknadu štete zbog nezakonitog hapšenja.

“Ne bih se usudio da se upuštam u ocjenu da li su do sada izrečene kazne za krivič no djelo iz čl. 287. KZ preoštre, a uglavnom se radi o kombinaciji zatvorske kazne u trajanju od 30 dana i plaćanju oko 1.000 evra. Ovo stoga što je za ovo krivično djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do godinu dana, tako da su kazne svakako u granicama propisanim zakonom za ovo krivično djelo.

Međutim, pri činjenici da se uslovne osude mogu izreći za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora do 10 godina, kao i da se za znatno teza krivična djela od navedenog izriču uslovne osude, moglo bi se reći da se odstupa i to znatno od dosadašnje kaznene politike. Međutim, ipak treba imati u vidu činjenicu da se radi o jednoj vrsti faktičkog vanrednog stanja, kao i porastu krivičnih djela protiv zdravlja ljudi kakvo je i ovo, usljed nepoštovanja zabrana, što u cilju specijalne prevencije mora da dovede do pooštravanja kaznene politike, jer bi se inače u slučajevima izrečenih uslovnih osuda postavilo pitanje koja je bila njihova svrha i uopšte svrha kažnjavanja u smislu da se ubuduće ne vrše slična krivična djela, s obzirom da ovakve epidemije na sreću nijesu česta pojava, navodi Marković.

Tako da što se tiče samog izbora krivičnih sancija putem zaključenih sporazuma, objektivno se tome ne može prigovoriti, već je više problematično uslovljavanje okrivljenih da ukoliko ne prihvate uslove sporazuma i odmah ne izvrše uplatu, biće im određen pritvor, iako pritvor ne smije da bude sredstvo ucjene već kako se to i navodi u zakonu, mjera za obezbjeđenje prisustva okrivljenog i nesmetano vođenje krivičnog postupka.