A ONI SU NAMA SVE PO SPISKU

Piše: Emilo Labudović

Smrkava se noć, dvadeset četvrta i slična onoj u kojoj se slutilo, strepjelo, ali i nadalo da neće. Nadalo da svijetom još uvijek vladaju istina, pravo i pravda. Ali, bila je to samo noć uoči one najcrnje, one u kojoj je savjest čovječanstva potonula i dotakla samo dno kloake zvane međunarodni poredak. Noć kada je sirova i surova sila demonstrirala onu najstariju američku istinu da moć i moral ne idu ruku pod ruku. Bila je to noć uoči silaska u deveti krug pakla, a sve u ime nekakvog prava i pravde koji postoje samo u vizuri anglo – američke neoliberalne strategije prekrajanja svijeta. Noć koja je najavila i predvidjela Arapsko proljeće, Ukrajinu i ko zna gdje će još buknuti vatra „utjerivanja demokratije“ po američkom šnitu. A onda su sledeće noći doletjeli odasvud. Iz mraka, iz beznađa i nasilja, iz obijesti i pukog profiterstva, i prosuli zlo, otrov, smrt, rušenje, kasetne bombe i, kao začin – osiromašeni uranijum. Da užas bude još veći a ironija još dublja, to divljanje nad zemljom osnivačem UN, pobjednicom u dva svjetska rata, sarkastično je nazvano – „ Milosrdni anđeo“!?

Sjutra je dvadeset i četvrta godina od te noći. Oni koji su, u mraku i uz svijeće, uz zastrašujući zvuk sirena za uzbunu, fijuk bombi i smrtonosnih raketa, rođeni te noći već su stasali za vojsku, za ženidbu, za fakultete… Oni koji su te i sledećih sedamdeset i sedam noći, bez krivice krivi, ubijeni, ona tek rascvjetana dječja proljeća, ostaće rana koja ne zarasta. I koliko god se američki ambasador u Beogradu čudom ne može načuditi „koliko dugo Srbi mogu da pamte“, pamćenje je jedino što nam još preostaje i što nam čak ni njihova sila ne može oduzeti. Jer, i sve da hoćemo, a nećemo, sve i da možemo, a ne možemo da zabravimo, ne daju nam oni.

Nema dana a da nam ne pripišu neku novu „krivicu“. Kao ono jagnje iz Andrićeve priče, optužba kako im, iako daleko nizvodno, mutimo vodu, samo dobija nove forme. Stalno smo, kao narod i kao (sada već dvije) države, u procesu disciplinovanja. Pri tome, veliko je pitanje kojoj je teže, Crnoj Gori koja je potrčala pod američki skut (i štit), ili Srbiji koja se još uvijek odupire pritisku i ucjenama. Ispostavlja se da je više nego istinita ona sintagma da je od stausa američkog neprijatelja gori samo status – američkog prijatelja. Jer, kao osvjedočeni „prijatelj“ i dalje nam „sve po spisku“ za sve krivice ovoga svijeta.

A ono što je započelo prije 24 godine traje i dalje. Iako više ne prašte bombe, na nas se puca iz sveg političkog, ekonomskog, diplomatskog oružja i određuju pravila igre i svirka po kojoj se mora igrati. „Ovi mogu, ovi ne mogu, ovi su poželjni a ovi nijesu, ovi slušaju a ovi baš i ne, ovi su a zapadne vrijednisti ovi su zadrti rusofili, matrica je po kojoj Amerika, lično ili preko evropskih poslušnika, uređuje političke prilike u Crnoj Gori. A uslovi koji se svakodnevno podastiru Srbiji teško da su ikad stavljani čak i pred neku od gubitničkih država u svim dosadašnjim sukobima. Znak raspoznavanja „dobrih i loših momaka“ su sankcije Rusiji, prihvatanje Srebrenice kao mjesta genocida, a srpskih vođa i vojskovođa kao osvjedočenih ratnih zločina. To ide do apsurda da još nepotvrđenom, a sigurno budućem predsjedniku Crne Gore, Jakovu Milatoviću, koji je u vrijeme tih dešavanja još uvijek bio u kratkim pantalonama, nekakva Emira Ličina, kao uslov svih uslova, postavlja izjašnjenje o Srebrenici i Radovanu Karadžiću. Od protivkandidata mu, koji je u to vrijeme svim bićem bio u tom vrtlogu, to se, naravno, ne traži. Kao što su sve ove godine njegovo izjašnjenje tipa „ni luk jeo, ni luk mirisao“ bez ostatka prihvatili ovdašnji „čimbenici“ iz muslimanskih redova, jer takva uputstva stižu iz one zgrade pored mosta „Union bridž“ (kako to američki zvuči).

Sve to samo potvrđuje da agresija na nas, u mnogim svojim oblicima, ovi moderni analitičari bi rekli – hibridna, još uvijek traje. Ali, to i ne bi bilo tako strašno, jer su moćni odvajkada imali „pik“ na ovaj prostor, da nije domaćih „agresora“ i sadomazohista američkog tipa koji to što nas tuku po glavi, vuku za nos i uši, promovišu kao najveću blagodet i nagradu. Jer, „Đura nam prašta što nas je tukao“, rekao bi fenomealni Ilija Čvorović.

Dvadeset i četiri su. Onima koji pamte, sve je bilo juče, za one koji bi da zaborave, prošao je vijek. I možda bi se i oni i njihovi motivi mogli razumjeti da nije onog prokletstva koje glasi da onima koji ne nauče lekciju iz istorije zaslužuju da im se ona ponovi. I da podsjetim na onu jevrejsku, a oni su nam po stradanju braća od stričeva: ko zaboravi, neka ga zaborave! Amin!!!