Milo Đukanović protiv SPC: Prvi NATO vladika u Evropi!

Milo Đukanović je jedini čovjek na svetu kojem je virus korona spasio život – vic je kojim se aludira na činjenicu da je pandemija COVID-19 prekinula masovne litije koje su u prvim mjesecima ove godine krasile gradove i pejzaže Crne Gore.

Zaista, izbijanje pandemije djelovalo je kao dar s neba za crnogorskog despota koji bi mu pružio toliko potreban predah i vrijeme za pregrupisanje sopstvenih snaga i osmišljavanje izlazne strategije iz nedaće u koju se doveo donošenjem spornog Zakona o vjerskim slobodama.

Prin uvođenja jedne vrste vanrednog stanja u Crnoj Gori izgledalo je kao da je samo pitanje dana kada će pokret bunta protiv otimanja crkvene imovine, koji je vremenom samo dobijao na masovnosti, ali i na odlučnosti, dovesti do sloma Đukanovićevog režima. Pritjeran uza zid, režim i njegov predvodnik ne samo da su jasno pokazivali nervozu nego su se odlučili i na potez koji su ranije dugi niz godina odbijali – pregovore s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve o mogućnostima za prevazilaženje krize i nalaženje kompromisa.

Važno je ovde naglasiti da je Đukanovićev režim prije gotovo deceniju potpisao sporazume s drugim značajnijim vjerskim zajednicama, pre svega katoličkom i islamskom, dok je pozive SPC na razgovor i dogovor ili ignorisao, ili odbacivao.

Kao što proizlazi iz gorepomenutog vica, djelovalo je kao da je Đukanović pobjedu dobio na poklon. Iako pokret za odbranu svetinja zbog svoje masovnosti, upornosti, pa i lepote izgleda kao čudo kojem se niko nije mogao nadati, niti ga očekivati, opravdana su bila strahovanja svih onih koji ne stoje uz Apel 88 u mogućnost njegove reanimacije po prestanku vanrednog stanja.

A onda se dogodilo novo čudo – Milo Đukanović, inače poznat po svojim instinktima za preživljavanje zbog kojih je već postao sinonim za neuništivog političara koji i u najbeznadežnijem trenutku zna koji je potez pravi, bez čega, u ostalom, i ne bi mogao da se održi 30 godina na vlasti i izbjegne i unutarpolitičke, i spoljnopolitičke nedaće, pa čak i vrlo ozbiljne optužnice inostranih pravosudnih organa, povukao je potpuno diletantski potez.

STVARANJE NOVOMUČENIKA

Iz potpuno nerazumnih razloga, podgorički tiranin je 12. maja, na dan jednog od najvećih pravoslavnih, a svakako u Crnoj Gori najpoštovanijih svetaca, Svetog Vasilija Ostroškog odlučio da pokaže silu koja Boga ne moli.

Umjesto da se napravi lud i pusti narod da kao i svake godine obilježi dan svog sveca, da mirno sačeka da to „čudo“ prođe i svi se vrate životu bez litija, Đukanović je povukao potez bez presedana od 1945. i uhapsio jednog vladiku SPC, što je, naravno, izazvalo nove proteste diljem zemlje i još jaču policijsku represiju krunisanu bespotrebnim zvjerskim nasiljem spram brojnih demonstranata.

Dok smo se na početku protesta izazvanih anticivilizacijskim Zakonom o slobodi vjeroispovesti pitali ima li Milo Đukanović i kakvu izlaznu strategiju, sada je jasno da je nema i da, kako bi se to narodski reklo, „ne zna gdje udara“, baš kao što to ne znaju ni pendreci njegovih uniformisanih siledžija. Osim ako mu je izlazna strategija definitivno izazivanje sukoba među svojim građanima koji bi, s obzirom na dobro poznati vatreni crnogorski mentalitet, najvjerovatnije bio najkrvaviji na prostoru bivše Jugoslavije. Ne toliko po kvantitetu koliko po kvalitetu. Ne treba napominjati da bi prihvatanje takve „izlazne strategije“, koja to suštinski nikako nije, već samo po sebi bilo bezumno i vratilo nas na zaključak da Đukanović „ne zna gde udara“.

Pored toga što je hapšenjem vladike i sveštenika Crnogorcima možda malo uspavanim monotonijom višemjesečnog vanrednog stanja poslužio jaku kafu za razbuđivanje na prazan stomak koja će ih ponovo poterati na ulice i puteve, Đukanović im je dao još jedan, noviji i neviniji simbol otpora na koji će se ugledati i za kojim će koračati još hrabrije i odlučnije.

Do litija, jedini opšte prepoznati simbol otpora montenegrinstvu bio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, čovjek koji je svojim delovanjem zaslužio da ga narod s ljubavlju zove „Đedo“, ali koji je istovremeno laka meta za neprijateljske napade. Od početka ustanka, Đukanović im je podario još dvojicu novomučenika. Prvo vladiku Metodija, brutalno pretučenog krajem decembra na mostu preko Tare u Pljevljima, a sada i Joanikija, dvojicu ljudi o kojima je nemoguće napraviti čak i lažni i falsifikovani propagandni film kakav su ljubitelji Marka Perkovića Tompsona sa RTCG uspjeli da sastave o mitropolitu Amfilohiju.

Kad smo kod Tompsona, znakovit je komentar jednog Hrvata na vijest o emitovanju pjesme ovog „umjetnika“ na RTCG na Dan pobjede, 9. maja, kada je „susjede“ pozvao da „malo olabave s ustašlukom“, jer je čak i njih, Hrvate, sramota od toga šta montenegrini rade.

Milo tlo pod nogama gubi i na međunarodnoj sceni. Istina je da ga evroatlantistička duboka država i dalje podržava, što je još u januaru najočiglednije demonstrirao Evropski savjet za spoljne odnose predvođen Karlom Biltom uz podršku ličnosti poput Joške Fišera, Martija Ahtisarija, Bernara Kušnera i Džordža Soroša. U svom izvještaju, Savjet je, između ostalog, SPC opisao kao „neprijatelja crnogorske države“ koji treba da bude pod „većim nadzorom i kontrolom“ vlasti (o tome smo opširnije pisali u broju 603 pod naslovom „Biltova fatva“). S druge strane, međutim, američki Stejt department nad kojim Donald Tramp ima sve čvršću kontrolu, saopštio je povodom hapšenja vladike Joanikija i ostalih dešavanja u Crnoj Gori da „Sjedinjene Države snažno podržavaju osnovne slobode, kao što su sloboda govora, udruživanja i okupljanja i prava pojedinaca da mirnim putem izražavaju slobodu vere ili ubeđenja“ i pozivaju sve strane na „konstruktivan dijalog, uzdržanost i izbegavanje bilo kakve akcije koja bi mogla da dovede do jačanja napetosti ili su nasilne“. Za promenu u odnosu na ono na šta smo navikli, ne samo da Srbi ili pravoslavci nisu krivi nego se ističe njihovo pravo na slobodu i okupljanja, i veroispovesti. To ni na koji način ne može razvodniti ni nastavak u kojem se navodi da SAD „poštuju pravo svih suverenih država da održavaju javni red i štite zdravlje svojih državljana, na način koji je usklađen sa demokratskim standardima i praksom“. Prvo što se ističu demokratski standardi i praksa, u šta hapšenje sveštenika nikako ne može da se provuče, a drugo što je i to u skladu s doktrinom koju Tramp svojom politikom pokušava da vrati u američki državni sistem – poštovanje tuđeg suvereniteta. A sjetite se i Trampovog prije dvije godine izrečenog stava o članstvu Crne Gore u NATO-u.

KONKURS ZA EPISKOPE

Izlaznom strategijom teško da se može nazvati i ideja o formiranju „pravoslavne crkve nacionalnih Crnogoraca“ što je jasno najavio Đukanović. „Obnovili smo državu, pa moramo obnoviti i crkvu (…) Mislim da je bolje rješenje da imamo pravoslavnu crkvu koja će imati svoje vjernike. U tom slučaju poradićemo ozbiljno na formiranju pravoslavne crkve nacionalnih Crnogoraca, jer mislim da bi svako drugačije postupanje države u odnosu na to pitanje, bilo neodgovorno prema svojim građanima“, rekao je on.

Da je to rješenje i izlaz, Đukanović sada ne bi ni imao problem, jer je takva „crkva“ već formirana pre 27 godina u Domu kulture na Cetinju i registrovana u lokalnoj policijskoj stanici. Problem je, međutim, što ona nema „svoje vjernike“, a teško da se može reći da ima i sveštenstvo. Ozbiljno je pitanje kako Đukanović misli da može da obezbedi vernike za tu crkvu „nacionalnih Crnogoraca“. Prelamanjem mozga posle prelamanja koljena? Da ih uveze iz Južne Amerike preko Hamburga i Soluna? „Kad stiže onih pola tone vernika što nam je poslao Pedro?“ Odakle i kako misli da uveze vladike i sveštenstvo? Da ih postavi na osnovu javnog konkursa? Pa ni sudije koje je tako postavio ne žele da sprovode njegove naloge usmerene protiv SPC i Svetog Vasilija Ostroškog, zašto misli da bi našao iole ozbiljne vladike koje bi htele. A klovnove poput Miraša Dedeića i Lava Lajovića već ima i ne vrijede mnogo.

(Pečat)