Sestrinstvo manastira Sveti Luka: Pojedini mediji i u vrijeme korone napadaju Crkvu!

Reagovanje Igumanije Efimije sa sestrinstvom manastira Sveti Luka u Nikšiću povodom teksta „Amfilohije i Joanikije zaboravili na svoje nikšićke službenice“ prenosimo integralno:

Manastir Svetoga Luke u Župi kraj Nikšića je ženski opštežiteljni manastir koji je 1998. godine, poslije dugogodišnje zapustjelosti, dolaskom naših sestara propojao, a potom uz naš ogromni trud i uz veliku pomoć mitropolita Amfilohija, vladike Joanikija, lokalnog stanovništva i mnogobrojnih vjernika, naših prijatelja, doveden u pristojno stanje; od obične kafane i restorana u koji je manastirski kompleks, u vrijeme komunizma, bio pretvoren, polako je prerastao u duhovnu oazu, mjesto molitve i monaškog podviga, u duhovno središte cijelog Nikšićkog kraja.

Kolika je slabost ateizma, odsustvo svijesti o tome šta su svetinje, nemanje potrebe da se one njeguju i unapređuju, odbacivanje svake svetosti života, neukorijenjenost ateizma u dobrom i lijepom, i potreba njegovih nosilaca da se narugaju i da ponize sve što odudara od takovog pogleda na svijet, od našeg dolaska u ovaj Manastir, mi smo dobro osjetile na svojoj koži. U isto vrijeme osjetile smo brigu, pomoć i podstrek koje smo nesebično dobijale, i dalje dobijamo, od naših komšija i svih ljudi dobre volje koji sa posebnim odnosom i pažnjom prema nama dolaze u naš Manastir.

Svoja vrata smo otvarale svim prolaznicima, jer hrišćani vjeruju da su Bogu važni svi ljudi, pa smo se i za jedne i za druge podjednako Bogu molile na našim službama, i uz posao koji obavljamo u našem monaškom poslušanju, kao što to i danas činimo sa ljubavlju i razumijevanjem. U svijetu u kome se sve prebrzo kreće i čije mehanizme sve manje shvatamo, trudile smo se i trudimo se, iako nam je to ponekad veoma teško, da na ljude gledamo iz Božije perspektive, i da se prema njima odnosimo sa istim poštovanjem koje i same od pristojnih ljudi očekujemo.

U posljednje vrijeme svi smo svjedoci velikog iskušenja koje je nepoznati virus napravio od naših života, od naše stvarnosti. Na svjetskoj pozornici se odigrava opasan dramski zaplet, koji kosi živote i čiji kraj ne vidimo. Potpuno je ugrožena svaka čovjekova sloboda, pa i mogućnost rada i življenja od toga rada. Zabrane i restrikcije, koje je uvela crnogorska vlast, a pod parolom borbe protiv korona virusa, posebno su pogodile našu Crkvu, naročito zbog zabrane vjernicima da prisusustvuju bogosluženjima, pri čemu su, takvom odlukom, naša bogosluženja prilično osiromašila.

Samo onaj shvata Crkvu koji razumije Liturgiju, kao dar i prinos, zajednicu svih vjernih, jedinstvo cjelokupne tvari, govorili su Sveti Oci. O značaju zajednice za hrišćanski život u Crkvi rečito govori jedna drevnohrišćanska izreka: Unus christianus, nullus chirstianus – jedan hrišćanin, nijedan hrišćanin. Pošto je Crkva zajednica i sabor mnogih ili svih, nju ne može činiti jedan hrišćanin, pa makar on bio najsavršeniji. Bog je veliki i pravedan, u njemu nema neistine, licemjerja i laži, neistina u svijetu postoji samo u ljudima. Tamo gdje savremeni mediji i ideologizovana svijest kroje „pravdu“ i nameću „istinu“, život i tumačenje života često liče na karneval ili cirkus.

Tako je i novinarka Dnevnih novina u svom veoma malicioznom tekstu „Amfilohije i Joanikije zaboravili na svoje nikšićke službenice“ (koji su prenijeli portali Antena M i CdM – Cafe del Montenegro, na osnovu fejzbuk objave koju je postavila rodbina jedne naše sestre i u kojoj se apeluje na pomoć za sestrinstvo našeg manastira) zloupotrebila i ismijala dobru volju predsjednika Mjesne zajednice Župa gospodina Dragoljuba Radulovića, koji je uvidio našu potrebu i apelovao na Crveni krst i lično nam donio pomoć.

Istine radi, mi to ni od gospodina Radulovića, ni od Crvenog krsta nijesmo tražile, kao što je istina da se za pomoć nikome lično nijesmo obratile. (Zahvaljujemo se i njemu i Crvenom krstu, kao i mnogim drugim ljudima koji su ovih dana bili uz nas i nesebično nam pomagali i pomažu). Novinarka Dnevnih novina „odnekle zna“ i da su nas „Amfilohije i Joanikije zaboravili“ iako o tome ni sa kojom našom sestrom nije razgovarala niti pak sa našim duhovnim ocima Visokopreosvećenim Mitropolitom Amfilohijem i Preosvećenim vladikom Joanikijem.

Pomenuti portali, isto tako, ne vodeći računa o istini i ništa ne pitajući drugu stranu, u vrijeme dramatične borbe protiv korona virusa, umjesto mržnje prema tom uzročniku našeg trenutno žalosnog sveukupnog života, u kome umjesto čovjekoljublja i bratskog sureta projavljujemo „socijalnu distancu“ skrivajući lice jedni od drugih i izbjegavajući svaku vrstu zajedništva, ti portali, zajedno sa autorkom teksta, projavljuju, mržnju prema našim sestrama „nikšićkim službenicama“ kako nas pogrdno zovu.

Neprijatno iznenađene ovakvim pisanjem i ponašanjem podsjećamo ih da riječ razlikuje čovjeka od svih ostalih bića na zemlji. Kod Svetih otaca čovjek se često naziva „slovesnim bićem“. Riječju on opšti sa Bogom, u riječi je njegovo veliko dostojanstvo i preimućstvo nad drugim bićima. Za svaku lažnu i licemjernu riječ čovjek, i ako ga ne opominje njegova savjest, jednom će odgovarati pred Bogom koji ga je stvorio.

Opet istine radi, milostinja je jedna od najljepših riječi u srpskom jeziku riječ koja označava još ljepše djelo na koje smo svi pozvani. Kod hrišćana je to vrsta podrazumijevane navike kada onaj koji ima nešto više daje onima koji nemaju. Pomažu se manastiri, bolnice, sirotišta, umjetnici, studenti, mnogočlane porodice…, koji opet milost šire dalje. Pomaže se jednostavno i lako, da nije neprijatno ni onome koji daje ni onome koji prima. Zaista je smiješna i nedopustiva konstatacija novinarke Dnevnih novina o „zaboravu“ naših duhovnih otaca, dok je sestrinstvo našega manastira u najboljoj mogućoj komunikaciji sa njima. Mitropolit Amfilohije i vladika Joanikije su bezbroj puta, i na sve načine, pomogali i pomažu naš i sve druge manastire i crkve u Crnoj Gori, kao što pokazuju saosjećanje i brigu za svaku osobu, koju Gospod pošalje i koja se nađe na njihovom putu. O tome pored monaških bratstava i sestrinstava svjedoče i brojne narodne kuhinje, mnogi studenti, ćaci i porodice kojima se ta pomoć pruža.

Na kraju, da smo znale koliko će „u doba korone“ jedna dobra namjera naših prijatelja iz Novoga Sada da nam pomognu, u vrijeme kada je zabranjen svaki dolazak u naš manastir i kada je veoma otežan naš život i rad, izazvati podozrenja i dići prašine, vjerovatno bismo ih zamolile da se time ne bave.

Njihova iskrena i istinita ljubav prema manastiru i sestrama i nemogućnost da dođu do nas, ipak, su nas ubijedile da damo pristanak na njihov način da nam pomognu i da učine dobro djelo. Ovom prilikom obavještavamo i sve ljude do kojih je njihov apel za pomoć manastiru Svetog Luke u Nikšiću došao da se manu moralisanja i savjeta, pogotovo da ne govore i ne zovu u naše ime nikoga, kao i da ne preispituju ničiju savjest. Ako sve što činimo činimo s ljubavlju, sve će doći na svoje mjesto i neće biti nikakve zabune. Moramo da se molimo da nam Bog da razboritost. Mudrost je sposobnost uvida, a svaki dar s ljubavlju je dat za život u Hristu, koji je dobar i pun milosti.