NA PUTU ZA KATANGU

Piše: Emilo Labudović

Ni zvučnijeg naziva, ni šupljijeg odjeka. Duško Marković, vječita „crna kutija“ naših tridesetak godina koje su „pojeli skakavci“, konačno je izvirio iz rupe u kojoj je sve ovo postavgustovsko vrijeme očekivao da mu pokucaju Novovićevi telali. I ne samo izvirio, već i pompezno najavio da će nas, pošto drugi neće i ne umiju, on lično povesti u Evropu. Nakon što je decenijama trčkarao za Milovim tragom i, sa svima nama zajedno, stigao u Nedođiju,  odlučio se za isti princip, ali samo u drugačijem pakovanju.

Princip „obećanje, ludom radovanje“, uz garnirung beskrupuloznih laži, u ovoj nesrećnoj državi i dezorjentisaonom joj narodu prijenjao je kao muva na … ono.  Pri tome, kao da su se držali čuvene sintagme još čuvenijeg doktora prava, Radomira Lukića, koja glasi: „ako već lažete, lažite krupno, prije će vam povjetovati“! A lagali su tako i toliko, krupno da krupnije nije moglo biti, da se prosto izgubila granica između fikcije i stvarnosti, pa smo se pogubili kao ždralovi u magli.

Krenuli su sa „uspješnom privatizacijom“ koja je, ruku na srce, i bila uspješna za nekoliko njih, a svi ostali smo završili u „ropotarnici istorije“. Rasprodali su, razgrabili i opljačkali sve što za nebo nije bilo svezano, uljuljkujući nas u uvjerenju kako će neokapitalistička bajka, nakon buđenja iz one socijalističke, donijeti hljeba preko pogače.

Potom su širili famu o hiljadugodišnoj crnogorskoj državnosti i nezavisnosti da bi dokusurili poslednje ostatke zajedničke države, a onda nas ugurali u novu „družinu“ u kojoj se pitamo taman koliko i svitac sa dupetom. Mnogi su zaboravili jedan od bisera politički rahmetli Filipa Vujanovića koji je, obrazlažući razloge za razlaz sa Srbijom, isticao kako „Crna Gora izdvaja previše sredstva za zajedničku odbranu“, a i vrapci su znali da se radilo o mizernim procentima. Danas nam se ministar odbrane (od ko zna koga) na sva zvona hvali kako će „Crna Gora konačno uspjeti da premaši NATO standard (i obavezu) o izdvajanju 2 posto nacionalnog proizvoda u vojni budžet Alijanse“! Lagalii su kako će razlaz sa Srbijom biti samo formalan i uopšte neće uticati na sve one privilegije u školstvu, zdravstvu i još mnogo čemu, koje smo uživali, da bi se uskoro uvjerili da su nam ti krediti nepovratno istekli. A još kad su Srbiji beskrupulozno počeli da na svakom koraku zabijaju klince pod nokte, dospjeli smo do nivoa skoro ugašenih diplomatskih odnosa.

Dugo su nas, sa sve ovim istim Duletom, Milom i onim Roćenom, „bratimili sa ruskim oligarsima“ po podgoričkim kafićima i, uz votku, grabili tašne i kofere pune dolara, da bi nas, kasnije, sa tim istim Rusima posvađali na krv i na nož. Priklonivši se novim gazdama, čak i misao na jednu od najprijateljskijih država kroz istoriju Crne Gore proglasili su ni manje ni više nego – kancerogenom. Kasetne bombe sa osiromašenim uranijumom, čijim smo „učinkom“, zajedno sa Srbijom, izbili u sam vrh zemalja po broju oboljelih od raka, niko ni da pomene.

I tako, laž za lažju, obmana za obmanom, proces je tekao sve do danas. A da se ne zavaravamo, i danas je sve manje, više isto. A za sve to vrijeme, Duško Marković je bio tu negdje pored Vođe, slijepo, bespogovorno i ćutke ga slijedeći i asistirajući mu. Sve do mu nije postalo jasno da se crnogorski državni brod, zajedno sa kapetanom, nasukao na hridinu sopstvenih promašaja. A Dule kao Dule, čuvena mojkovačka lisica, klisnuo je kao pacov sa olupine i zašao iza kulisa političke scene na kojoj su se, kao ribe na suvom, još uvijek batrgali ostaci njegove moćne političke imperije. Ni luk jeo, ni luk mirisao.

I sad ga evo, evropski namirisan, u livreji dostojnoj briselske ekstravagancije, dobroćudan i milostiv kao časna sestra… prosto bogomdan da nas, konačo i za prave, povede evropskim putem. Pri tome, ni riječi objašnjenja kojim su nas to putem sve ove godine vodili on i njegovi? Ko je i zašto zabasao na tom putu i doveo nas u Katangu, i otkud to da nas baš on vadi iz govana.

Ne sumnjam da će Duškova  Stranka evropskog puta biti samo još jedna perla na crnogorskoj ogrlici lažnih evropskih bisera, i ništa više i ništa manje. Jer, da je ovo država „na evropskom putu“, Duško Marković i još gomila njegovih bivših kolega i saradnika odavno bi bili na jednom drugom putu. Naime, Duškova hacijenda (u pravom smislu te riječi) nalazi se na putu za – Spuž. A do one ustanove u Spužu, Dule bi mogao i pješke. Samo treba da ga neko uputi.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)