Litije nedostaju narodu. To je utisak u nedelji za nama. Postalo navika i ušlo u krv. Sada nam ostaje da punimo saborne hramove i naše crkve na liturgijama i pokažemo kako nismo džabe šetali već smo kroz tu šetnju ojačali i uzrasli.
U litijama, sa crkvenim barjacima, sa krstom pred nama najviše ličimo na pretke. Nikada im nismo bili bliži.
Neprijatelji su već dva mjeseca u strahu. Đukanović hoće da brani državu i proglašava sve pokušajem „posrbljavanja“ Crne Gore. Neki drugi kažu da treba ovo iskoristiti da bi se građani ujedinili po principu – svi smo jedan narod samo se na osnovu političkog opredjeljenja različito izjašnjavamo.
Urednik najčitanijeg portala u Crnoj Gori je još dodao kako je zajedničko i Crnogorcima i Srbima u Crnoj Gori – distanca prema Srbijancima. Znači u tom grmu leži zec. Litije, kao pravoslavni krsni vhod Srpske pravoslavne crkve i vjernog naroda po prirodi stvari, vode vjernike koji su pristali na politički projekat KPJ, koji je stvorio crnogorsku naciju, u povratak svom izvornom srpskom identitetu.
Najčvršći dio tog identiteta je pravoslavlje i ono je ostalo njihova kopča sa izvorom. Đukanovićev režim se upro da to proglasi izdajom i antidržavnim djelovanjem dok su drugofamilijaši uprli da skrenu prirodni tok litija i naprave kanale kojima će spriječiti povratak naroda srpskom identitetu a Srbe koji su u litijama hoće da uvedu u tor crnogorskih državnih granica, kao nečega ključno određujeg za identitet svih nas.
Jer, kako kažu, isti smo narod ali se zbog politike različito izjašnjavamo. A imamo distancu prema „Srbijancima“, onim istim koji su ustali u svim svojim gradovima da podrže svoju Crkvu i svoj narod u Crnoj Gori. I sa kojima smo mi Srbi u Crnoj Gori bili i ostali jedan narod. Ne politički, nego suštinski i u vjekovnom kontinuitetu.
I sada kada smo, prirodno, kao jedan narod, na svim našim prostorima ustali i dobili podršku čak i nekih nacionalnih Crnogoraca, nekome je logično da mi Srbi iz Crne Gore pristupimo nacionalnim Crnogorcima i žrtvujemo svoj identitet i jedinstvo sa ostalim Srbima da bi pokazali kako poštujemo „državu“ Crnu Goru. A nije im logično da se ti nacionalni Crnogorci vrate u kakav takav vid jedinstva sa nama Srbima sa svih prostora na kojima živimo.
Mi ne tražimo njihov povratak u srpski nacionalni korpus. Ali ne želimo ni da nam neko formira poseban status među Srbima i govori o tome kako smo mi posebniji Srbi od drugih Srba da bi kao takvi bili prihvaćeni od ove države i od tih Crnogoraca. To je pokušaj da nas žedne preko vode prevedu i asimiluju u nacionalne Crnogorce. Nismo mi posebniji od drugih Srba.
Mi smo Srbi jedan narod i moj je sunarodnik svaki Leskovčanin i Piroćanac koji je Srbin a moj sunarodnik nije nijedan Cetinjanin koji nije Srbin. Sunarodnici su mi njihovi preci a to što oni nisu sunarodnici sa svojim precima je njihov problem. Neprijatelji opet pokušavaju da, kako kaže Milo Lompar, sve srpsko svedu na srbijansko, da bi ono što nije srbijansko vremenom prestalo da bude srpsko. Kao npr. Srbi iz Crne Gore!
Milo Đukanović hoće da Srbe uništi a Druga familija da ih sprati u crnogorsku separatističku cjelinu. Otud i pojava apdejtovanog bratstva i jedinstva i neprestano udvaranje i ugađanje „državotvornim“ narodima a bijeg od Srbije, Srpske i srpskog naroda sa ostalih prostora kao da nam oni nisu ništa. Neko hoće da 200 hiljada Srba iz Crne Gore ostavi same i kaže im kako nemaju nikoga na bijelom svijetu osim Albanaca, Bošnjaka, Muslimana i Crnogoraca od sve tri vjere koji žive u Crnoj Gori i kako treba da su nam oni najvažniji. Treba da nam je važniji komšija od majke jer je majka ostala da živi u staroj kući a mi smo preselili u novi stan. Ma nemojte moji građani i evropejci, rođaci Crnogorci.
„Nije nama Srbija matična država“ kažu mnogi i među Srbima iz Crne Gore objašnjavajući kako zbog toga ne treba da mi Srbi iz Crne Gore imamo nikakve specijalne odnose sa Srbijom. Ako stvari posmatramo sa srpskog stanovišta ni Srbija ni Crna Gora nisu matice srpskog naroda. Srbija Nemanjića je naša matica a današnje republike, negdašnje kraljevine Srbija i Crna Gora su proizvod vjekovne borbe protiv Turaka da se naša matica oslobodi i ponovo formira. One su nastale u vanrednim okolnostima a ne po prirodi stvari. I zato su svi Srbi jedni drugima matica.
„Nema nama molitve bez vas, niti vama Crne Gore bez nas“ poruči otac Gojko Perović, bolno i sa suzama, onima kojima se ne može ugoditi iako se na tome istrajava. Dok ima Crkve Hristove biće i molitve svakome u njoj a postojanje Crkve niti je zavisilo niti će zavisiti od toga postoji li neka država ili ne. I da nestane Crne Gore molitva će u našoj svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi ostati. I da nestane Srbije isto tako će ostati.
Kao što je i ostala u vremenima teškog turskog ropstva kada naš narod ništa sem Crkve nije imao. Imamo takođe i pokušaj ugađanja, pokazivanja dobre volje, popuštanja i udvaranja i prema muslimanima u Crnoj Gori, koje neki naši sveštenici nazivaju našom rođenom braćom. Naravno sve je to uvezano u religijski kontekst i ljubav kao opšti princip koji treba baštiniti. Svi se prizivaju, svačijem svjetonazoru i uobrazilji se kani ugoditi a samo se od Srba, od jedinog svog naroda na ovom prostoru, traži da ćute i da se kriju, da svoje ime ne spominju.
Jer, zamjeriće braća bez koje nam nema molitve a koja ne znaju da njima nema Crne Gore bez nas. Zamjeriće rođena braća čiji se nešto malo drugačiji glas od našeg čuje sa minareta.
Ne kažem da ih sve skupa ne treba voljeti i poštovati, da ih ne treba zvati na slogu i zajedništvo sa nama ali ne na način da mi budemo ti koji će se uvijek mijenjati i njima upodobljavati sa insistiranjem da neprestano ćutimo o tome ko smo, šta smo i kako se zovemo. Jer situacija zabrinjavajuće podsjeća na počivšu Jugoslaviju i truli koncept bratstva i jedinstva koji je nastao na osnovu ćutanja o Jasenovcu, hrvatskom cvijeću i raznim handžar divizijama i ostalim formacijama koje su imali narodi sa kojima smo po svaku cijenu željeli da budemo braća i jedno, ali smo prvo nekima od njih dali za pravo da više ne budu Srbi.
Na kraju niti smo postali braća, niti smo ostali jedno a sebe smo trajno osakatili i rasparčali.
Nema sumnje da bi i u ovom novom, crnogorskom konceptu bratstva i jedinstva, koji se nameće od strane Druge familije, najčešće i najžešće kroz njihove kolumniste, opet prošli kao i prethodni put.
Sve smo probali osim da budemo Srbi.
Litije će trulom režimu zadati konačni udarac, ne kada se skroz sakrijemo i svedemo na ćutnju o tome da smo Srbi, da bi privoljeli tako „državotvorne“ narode da budu uz nas, nego kada to zaista budemo.
Zato ne treba omekšavati srce i jezgro litija koje čini srpski narod, ako mislimo da nam Ava Justin sa nebesa ne odmahuje opet glavom kako je „Mnogo Srba, ali pravih Srba, avaj, tako malo…“