Akademik Igor Đurović: Zakon o slobodi vjeroispovijesti poprima „aparthejdni“ ton

Akademik Igor Đurović reagovao je povodom današnjeg susreta premijera Duška Markovića i Predsjedništva Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, u okviru inicijative Savez za Evropu.

Na sastanku su obije strane bile saglasne u stavu da su sekularna i građanska država i njena kultura ključni su elementi zajedničkog rada na daljem evropskom napretku Crne Gore.

Reagovanje akademika Igora Đurovića prenosimo integralno:

„Koristim priliku da javno prokomentarišem današnji sastanak predsjednika Vlade Duška Markovića sa rukovodstvom CANU u sklopu „Saveza za Evropu“, u svojstvo člana CANU.

Ne ulazeći u sadržaj tok, ton i zaključke sastanka smatram da razgovori Vlade sa budžetskim korisnikom, pa bio on i Akademija, ne mogu da budu zamjena za stvarni dijalog o društvenim problemima. Suočeni sa krizom prouzrokovanom usvajanjem Zakona o tzv. slobodi vjeroispovijesti i izlaskom desetina hiljada ljudi na ulice (kako vlast procjenjuje riječ je o oko 10 odsto populacije što je samo po sebi kuriozitet, a reklo bi se da se radi i o mnogo više…) vlast je pobjegla u fingirani (kobajagi) dijalog „Savez za Evropu“. U takvom dijalogu Akademija ne treba da učestvuje. Ako ima snage Akademija ili njeno rukovodstvo može da pozove zainteresovane strane na razgovore na „neutralnom“ terenu, ali ne može da glumi partnera u razgovoru umjesto onih na koje se Zakon odnosi ili političkih partija kada su pitanja vezana za politički i izborni sistem.

Mnoštvo je dokaza da je riječ o fingiranom dijalogu. Vlada je izbjegla da ugradi glavne preporuke Venecijanske komisije i Savjeta Evrope u Zakon. Vlada je odbila stvarni dijalog sa Pravoslavnom crkvom. Vlada je potpisala ugovore sa drugim vjerskim zajedicama i donijela je Zakon čije se ključne odredbe odnose samo na jednu zajednicu, Srpsku pravoslavnu crkvu, čime je Crkva diskriminisana, a Zakon poprima „aparthejdni“ ton. Podržavati ili ćutati u XXI vijeku o aparthejdu je teret koji će morati nositi i pojedinci i institucije. Zakonu su prethodile godine medijske satanizacije Mitropolije preko državnih i paradržavnih medija. Sada Vlada i najodgovorniji ljudi ponavljaju riječi (da se vlasi ne dosjete) te „topovske pripreme“ koja je godinama odjekivalapo elektronskom, štampanom pa i obrazovnom prostoru. I pored poziva na tzv. dijalog Vlada i njeni mediji nastavljaju sa medijskom satanizacijom svih koji drugačije misle prije svega vjerskih dužnosnika ali i svakog čovjeka koji mirno protestuje, krsteći ih,između ostalog,neprijateljima države. Može li biti dijaloga u takvim uslovima? Poslanici vladajuće većine su Skupštinu one noći pretvorili u sudnicu pravoslavlju iznoseći brojne kvalifikacije i uvrede učinivši da je taj dom podsjećao na Litostroton od prije 2000 godina, a isto i gore čuje se i dalje iz državnih i paradržavnih izvora. Ne, to nije atmosfera za tzv. evropski dijalog. Svi pozivi na pomirenje i dijalog su, posljednjih godina, medijski minirani i satanizovano baš iz gore pomenutih adresa koje sada na dijalog tobož pozivaju.

Slično je bilo i prije nekoliko mjeseci kada su ustavne odredbe vezane za Sudski savjet zaobiđene donošenjem Zakona kojim je omogućeno jednoglasno (boljševičko) produženje mandata najodgovornijim u sudstvu. Riječ je odredbi koja je vješto ugrađena u Ustav i koja je trebalo da forsira dijalog između političkih partija kako bi se do ličnosti, koje vode sudstvo, dolazilo kompromisom, a ne po principu partijske ostrašćenosti. Nije ni to način da se vodi evropski dijalog.

Osvrnuo bih se još samo na neuspjeli dijalog o izbornim uslovima koji je vješto sabotiran od strane vladajuće većine. Ne to nije način na koji se može voditi evropski dijalog. Primjera ovakvog „dijaloga“ ima sijaseta ali da se zadržim na onome što je svježe.

Bližnji se slabo vidi iz sjenke pendreka
Umjesto simulacije, našem društvu treba stvarni dijalog. Da bi se do njega došlo, prvo se treba pogledati u ogledalo i shvatiti da odraz u njemu nisu snoviđenja i „aveti prošlosti“.

Na žalost, nisam optimista da će doći do stvarnog dijaloga jer se bližnji slabo vidi iz sjenke pendreka i iza suknji patrona. Sa druge strane sam optimističan da se aparthejd održati ne može i da će završiti na isti način kao i u slučaju borbe za prava žena, protiv segregacije u SAD-u ili samog aparthejda u Južnoj Africi, itd. Grupa ljudi koja zna što hoće, mirnim, Gandijevskim metodama će, prije ili kasnije, ostvariti svoja prava bez obzira na sve“, zaključuje Đurović u reagovanju.