Ćeranje Đekne sa mentalitetom

Piše: Bećir Vuković

Naše sjećanje na Miodraga Karadžića moglo se javiti i ranije. Ali, ni ranije nije mogao izaći na kraj sa nama, ni on ni smijeh, kojim nas je izdvojio, izdvajajući i sebe u novijoj srpskoj satiri.

I smijeh nam je bio potreban da bi duže trajali.

Onda su isprednjačila trojica nasmijanih, trojica smehotvoraca: Matija Bećković, Živko Nikolić i Miodrag Karadžić. Ne znam zašto sam ih uvijek dovodio u vezu, kao što i ne znam jesu li se ikad sreli.

Kad su probuljučili sa katuna i zdigli u barake, oni su zazimili na visoravani naše epike, i pokazali da je smijeh svuda oko nas.

Pored puta istresli slamaricu istorije, oko puta digli strašila sa našim likovima. A cijela koreografija i kostimografija strašila skrojena prema slabim tačkama politike. Satira nema dobru prođu ako se ne ruga politici. Prostrla ruga prostiralo pored puta i svemu se ruga…

Samo komedija ima neograničene mogućnosti. Ono gdje riječ ne može stupiti, na onaj vr, ondje je veselo carstvo satire. I čimpanza se nasmijao darvinizmu – red zuba – red smeha – red šipki kaveza.

Najveća drama nastaje pri sudaru etike i satire. Takav bojak ne može svako biti, svako ne može ni fišek dodati. Sličan je urnebes kad zaratuju epika i satira. Za divno čudo, uvijek preživi jedan nepodobni svedok, satiričar, da bi ismijao cipcijelu kažu. I pričinu priču opet prenese na original. O, kakvo poštovanje. Tek tada vidi se ko smo, i kakvi smo, i čiji smo.

Ako je bog stvorio čoeka po svom liku, onda je i Karadžić pravio likove po svom liku. Na onoj fotografiji u „Novostima“ (jedinoj koju sam vidio), fale mu brkovi, i kačket, i eto Radosava. Više pisac liči na Radosava, nego glumac.

Držanjem već smiješnog, vazda ukrućenog, i šupljoglavog Šunja uhvatili su u mrežu crteža Naod i Tomo.

Satira prije dovodi do cilja, mada joj cilj nije cilj. Nije joj stalo do cilja, nego do svoga potpisa. U Mijovim satirama i Živkovim filmovima nisu važni igrači, važna je igra brkate babe, igra đeda u crnogorskoj robi na nudističkoj plaži. Potencija igre visoko je iznad obnaženih ljepotica. Samo iracionalni svijet poništava stid.

Ono što su pismeni imali da kažu kazali su, a to, bogzna, nije ništa strašno. Onda su na scenu stupili potonji usmeni, i pokazali na čijoj je strani dar. Sa zericom ise u se, usmeni se nigdje nisu tako naživjeli i ispričali kao u djelima ovih majstora smijeha. Naispričaše li se ajvani i isani, i sumasivši sa prorocima, i zduve sa gorama. Io zemlju u koju ću, ako ig nijesam prisluškivo.

Bećković, Nikolić, Karadžić, komotno se nisu morali potpisivati ispod svojih kaža. Zaista, radi se o potonjim – nepoznatim autorima.

LJutili smo se na Miodraga Karadžića, što je pokazao kakvi smo. A to je samo prisenak oriđinala, toliko svi znamo. Kakvo je tek ono duboko zatamničeno u nama, što se nikako ne da išćerati iz izbe. A, ko smo, jasnije ćemo vidjeti noćas no ujutru. Sa nama ni smijeh ne može izaći na kraj.

Mimo ikoga, nijesmo znali kakvi smo. Zato sprdnja sa nama ne staje. Likovi Karadžićevi mentalitetske su kopije, ili sa tašnjom na Terazijama, ili sa mašnjom pro Šavnika. I danas sretamo iste crnogorske klipane u Knez Mihailovoj. Klipani vole narandže, i vole Bijograd. Po vas dugi dan dozivaju se preko Bijograda.

Čini mi se i tvoj otac je pljunuti Radosav. Mora da te po danu gradio. A, đed. Pljuni iznad sebe, kuj će no na tebe. Ako sam pljunuti đed, onda se sprdate sa mnom. Ne boj se majčin sine, i u protekloj budućnosti Đekna će naći čitača – snimača, slušača. A, naopako svane, pljune u češalj, pa ispred ogledala. Iza njega ništa neće ni ostati, bez, češalj.

Ne znam zašto zvuči da je satira nepriznata umjetnost, a pojavljuje se u natprirodnoj veličini. Joksim je i danas na vlasti, i danas špija po Rovcima. Ćuti, eto Joksima. Onda, poknu od smijeha. Na sudu više je postradao onaj koji se smijao, no onaj koji je rekao. Ćut, u brdima je vazda mrka kapa.

Onda, bane Matija. Niko nema smijavicu, ko Matija.

Likovi Karadžićevi, Živkovi, unuci Alekse Marinkova (uskih ramena a velikih uva), mimo drugih doživjeli su bliski susret sa sobom.

„Ali, nije to Kaža o Čminti,
Nego o nama“.

Smijeh je odblesak sa nekog dalekog svijeta. Smijeh je iznad onoga koji se smije. Smisao smijeha ne određuje onaj koji se smije. Smijeh je sud iznad suda ljudskog. Smijeh nijesu nadžidžana slova i riječi. I pušteni smo po svijetu samo da bi nam se smijali, da bi nas ismijali.

U brdima komendija začas sklizne u tragediju. Dobro znamo da se mi zadnji ne smijemo.

Satira Miodraga Karadžića potuca se po pustopašici – prlini ostalom iza socrealizma, koju je greota i ismijavati. Ali, pustopašica je žedna jedino smijeha.

U čatmarici, podlupljenoj sobici dva sa dva, imućem najtanji, sjede podoba i nepodoba; jedna nepodoba nepodobna, i podoba do mizerluka podobna, i pronebe od zvijezde do zvijezde, sa mnogo ispipavanja i prepipavanja i prisuču najveća politička i ina svetska čudesa i tajne, mrči svijest od avetluka, ali umnijeg od mnogih umnih djela akademskih vreća, koja sjenče svijet istih blesa, luda i sakaluda.

San svakog zapisa, san svakog književnog djela jeste da odbaci autora. Karadžić je sačuvao svoju anonimnost. Dragocenost.

Đekna je dokumentarni film o čoeku iz crnogorskih Brda. A ono što nije dokumentarno, to je loša gluma.

Prije nego se zadnji put osmehnuo i zamakao preko Drobnjaka, tako nam je otpisao veliki srpski satiričar, Vukov potomak.