Docent crkvenog prava na Pravnom fakultetu: Vladika je već jednom u Crnoj Gori pobijedio guvernadura, režim hoće privatnu Crkvu od djelova SPC-a!

Ne postoji ni jedan jedni dokaz ili istorijski izvor iz kojeg bi se moglo zaključiti da su crkve i manastiri u Crnoj Gori ikada bili u državnoj svojini, čime se pravda sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Njihov vlasnik oduvijek je bila Srpska pravoslavna crkva. Postoje samo selektivna tumačenja pravnih akata, zasnovana na izvlačenju pojedinih normi iz konteksta i tendecioznom zaobilaženju onih propisa koji nedvosmisleno govore u prilog tezi o svojini crkve. Ove fragmente vlast u Podgorici proglašava za istorijske činjenice. To niti je moguće, niti to treba da bude posao političara.

Ovo tvrdi dr Dalibor Đukić, docent crkvenog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Kako vidite epilog situacije izazvane kontroverznim zakonom kome su se mirno usprotivile hiljade građana Crne Gore?

– Istorijska je činjenica da Crkva uvijek pobjeđuje. Svi režimi koji su se sukobljavali sa njom u prošlosti – izgubili su. Odlučnost arhijereja, sveštenika i monaha, kao i istrajnost hiljada vjernika, ukazuje na to da će i ova kriza biti završena na isti način. Ne zaboravimo, uostalom, da je u istoriji Crne Gore vladika već jednom izašao kao pobjednik iz sukoba sa guvernadurom. Sva je prilika da će i danas biti isto.

Zbog čega je bitna 1918. godina, koju su autori ovog zakona uzeli kao prelomnu za sudbinu imovine SPC u Crnoj Gori?

– I to pokazuje da je vlast u Crnoj Gori u potpunosti prihvatila revizionističku verziju istorije, prema kojoj se tada dogodila navodna okupacija Crne Gore od strane Srbije i srpskog naroda. Previđa se sasvim da je Kraljevina Jugoslavija, uz sve mane, bila država kontinuiteta koja je uvažila zatečeno stanje u svim oblastima koje su ušle u njen sastav. Pravo svojine Crkve na njenim nepokretnostima za novu kraljevinu apsolutno nije bilo upitno. To potvrđuju akti Ministarstva vjera, brojne sudske presude i niz drugih akata.

Kako objašnjavate tvrdu riješenost crnogorske vlasti da preko noći i uz ogromne tenzije usvoji zakon pun kontroverzi i nepravnih elemenata?

– Zakoni o slobodi vjeroispovijesti donose se kako bi se omogućilo da svi građani nesmetano uživaju pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Ovaj zakon, međutim, nije donijet zbog toga. On je napisan i usvojen protivno interesima onih kojima je namijenjen i na koje se odnosi. Umjesto da je donijet u saradnji sa njima, on im je suprotstavljen. To je apsurd kakav se teško može naći bilo gdje u svetu. Namjera vlasti očigledno nije bila da reguliše slobodu vjeroispovijesti, već da prisvoji crkvenu imovinu, u cilju daljeg stvaranja onoga što predsjednik Đukanović naziva konstruktivnom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori.

Može li se uopšte govoriti o opravdanosti takvih poteza?

– Naravno da ne, jer se time zadire u sferu autonomije crkava i vjerskih organizacija. One su slobodne da same procjenjuju i zauzimaju stavove o verskim, društvenim i političkim pitanjima. Svakako nije posao predsjednika da formira „konstruktivne verske organizacije“. On je zadužen da obezbijedi neutralnost države u vjerskim pitanjima i mirnu koegzistenciju svih vjerskih organizacija, a ne da procjenjuje da li je crkva konstruktivna, kooperativna ili lojalna državi. Na kraju, vjernici su ti koji biraju kojoj će vjerskoj organizaciji da pripadaju. I to pravo pripada isključivo njima.

Ima li osnova za zebnju da bi eventualnom autonomijom Mitropolija crnogorsko-primorska mogla da postane nacionalna crkva po mjeri režima?

– Ne. Cilj vlasti u Podgorici jeste stvaranje nove crkve, ali od djelova SPC. Da hoće sopstvenu crkvu, iskoristili bi tzv. CPC. Spram privatne države, oni žele i privatnu crkvu. O mogućnosti promjene statusa Mitropolije teško je govoriti, jer sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod u Crnoj Gori ne žele nikakav specijalni status, autokefaliju niti bilo kakvu autonomiju za Crkvu kojoj pripadaju. Oni su jedini koji bi trebalo da se pitaju.