IVANE, TI LI SI?
Danijel je Živković politički bledunjav, ali zato je Vuković Ivan crven…u obrazima zajapuren, jer se afektivno događa u narativ koji nam servira.
Sjetimo se riječi Platona: „Glasno je čeljade, nemoguće preglasati.“
To mi je objasnilo zašto se Ivanova politička strategija kroz govor svela na dranje glasnih žica, u porukama koje ne bi izgovorio ni Vilijam Volas.
Moja malenkost vazda se sjeti skitnice Remboa koji reče kako – „Ja, to je neko Drugi.“ No, to je pjesnički rascjep, posledica – boravka u paklu, nije pisac „Iluminacija“ mislio kako je Napoleon, i Bukefal, i strijela u Ahilovoj peti, ni bezavičajnost Adamova…
Ivan je u govoru apsorbovao sve i rekao – ništa. Iako je zauzeo pozu nekog ko će reći istorijske riječi u ovim vremenima kada svakog dana živimo istoriju na njenom kraju.
Mada, ipak, nije nimalo ok što nije rekao: Ja sam i Beba Džaković dok govori o harizmi Mila Đukanovića.