Braća ne zaboravljaju svoju braću: Srbija uručila vojne spomenice porodicama pogunulih iz Crne Gore u NATO zločinima!

Ministar odbrane Aleksandar Vulin, u prisustvu načelnika Generalštaba Vojske Srbije generala Milana Mojsilovića, uručio je danas 40 vojnih spomenica članovima porodica palih boraca u odbrani od NATO agresije sa teritorije Crne Gore, na prijemu organizovanom u Domu Garde na Topčideru, a povodom obilježavanja 20 godina odbrane otadžbine od NATO agresije.

Spomenice su uručene na dan početka Velike Narodne Skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori koja je počela ma današnji dan prije 101 godinu.

Ministar Vulin je, tom prilikom, istakao da je Srbija koju vodi Aleksandar Vučić, Srbija koja ne zaboravlja, koja nikada ne zaboravlja nikoga ko se žrtvovao za nju.

– Srbija koju vodi Aleksandar Vučić je izabrala da čuva Srbe, bez obzira gde oni živjeli. Svi oni koji hoće da zaborave žrtvu Srpskog naroda, koji hoće da zaborave kako je počela NATO agresija, zašto je vođena NATO agresija, ne čine ni najmanju uslugu svom narodu. Svi oni koji hoće da zaborave, zapravo, hoće da dopuste da se kršenjem međunarodnog prava strašna i velika žrtva srpskog naroda zaboravi, unizi i umanji. Srbija pamti i dobro i zlo. Srbija pamti i Srbija nikada neće dopustiti da bilo koja dnevna politika i pokušaj mijenjanja istorije zamrače tu veliku i strašnu žrtvu srpskog naroda. Srbija pamti – poručio je ministar Vulin.

Govoreći o značaju današnjeg uručivanja vojnih spomenica, ministar Vulin je podsjetio da pripadamo narodu koji kaže da se „svak rodi da po jednom umre, a čast i bruka žive dovijeka“, kao i da se u našem narodu kaže da „čovjek umre dva puta, jednom kada ga sudbina odnese od onih koje voli i drugi put kada ga zaborave, kada mu ime više ne pominju“.

– Ne otvaram ja vama rane, rane su vam otvorili oni koji su htjeli da vas zaborave i da ih zaborave, oni koji ne daju da na njihove svijetle grobove Vojska njihove zemlje ili bar oni koji pamte polože cvijet, venac, poklone se, prekrste se, poljube – oni rane otvaraju. Rane otvaraju oni licemjeri iz NATO pakta koji nas je ubijao i koji kažu, ponekad, onako, radi reda, preko volje – žalimo za svim civilnim žrtvama – a kako onda ne žalite za našom pobijenom braćom koja su nosila uniforme. Ko ima pravo da ubije vojnika ili policajca u suverenoj, slobodnoj, zemlji, na svojoj zemlji, na svom kamenu koji brani sebe i one koje voli? Što ne požalite nikada one koji su nosili uniformu i branili svoju zemlju – zapitao je ministar Vulin.

Prema njegovim riječima, ako budemo ćutali, njihova voljna i svjesna žrtva, nestaće u istoriji, biće zaboravljena i buduće generacije neće imati na koga da se oslone.

– Mali ljudi, koji hoće da ugase njihovo veliko sjećanje, neće ostati ni zabilježeni ni pamćeni, niti će o njima ko hteti da se zove, niti će o njima ko hteti zahvalno da govori i misli, a oni neće i ne mogu ostati sami – naglasio je ministar Vulin.

Srbija je izabrala da pamti, poručio je ministar Vulin, a oni koji hoće da zaborave, neka im je na čast, ako časti imaju.

– Govorićemo glasno jer Srbija je izabrala da pamti. Jeste, između nas je sada granica. Vjekovima su tu granicu držali, stvarali, jačali, čuvali veliki i moćni ne dajući nam da budemo zajedno. Granica između nas prekinuta u jednom času istorije, istorije za koju Srbija vjeruje da je bila bratska i slavna, a oni koji granicu stvaraju kažu da je bila okupatorska, razbratska, zločinačka. Dopustite mi da vam kažem da u to ne vjerujem, a žrtvu vaše braće i sinova ne vidim ni kao slučajnu ni kao pogrešnu, već žrtvu čestitih, časnih, sigurnih i hrabrih ljudi koji su znali zašto, za koga žive i za koga ginu. Nisu oni ginuli u uniformi tuđe vojske, nisu oni ginuli za tuđu državu, ginuli su za svoj narod, svoju zemlju, a protiv onog ko je htio zemlju da razdrobi, narod umanji, uništi i unizi – podvukao je ministar Vulin.

Veličina žrtve vaše braće, vaših sinova, naglasio je ministar Vulin, veličina žrtve onih koji vam nedostaju do današnjeg dana i nedostajaće zauvijek, nadilazi politiku.

– U svoje ime, u ime Srbije, u ime Srba gdje god da žive, u ime naroda koji zna šta je veličina i šta je strahota vaše žrtve, gde god bili, šta god radili, gdje god pokrivali unuke i praunuke i pričali im o velikoj žrtvi onih prije njih, gdje god trajali, hoću da znate – Srbija postoji, i dok postoji Srbija, postoji zemlja koja vam je zahvalna, koja je na vas ponosna i na koju se i u radosti i u času nevolje možete pozvati i osloniti – zaključio je ministar Vulin.

Predsjednik Udurženja boraca ratova 1990. Crne Gore Radan Nikolić, istakao je da je srpska vojska u Crnoj Gori vekovima doživljavana kao bratska, o čemu svjedoče žrtve onih koji su 1998. i 1999. godine položili svoje živote u odbranu zajedničke otadžbine.

– Odzivom da brani otadžbinu, bez obzira na različite okolnosti pogibije, među kojima dominiraju one herojske, svi oni zaslužili su priznanje koje je danas obradovalo i ohrabrilo ne samo njihove porodice i saborce, već sve slobodare i patriote Srbije i Crne Gore. Mi, ratni veterani i porodice naših poginulih saboraca, doživljavamo to kao ukazivanje izuzetne pažnje i časti i kao ispruženu ruku, koju čvrsto i sa zahvalnošću prihvatamo – poručio je Nikolić. On je zahvalio ministru Vulinu na inicijativi da se vojne spomenice dodijele porodicama palih boraca iz Crne Gore i poručio da današnji događaj, koji nije plod zakonske obaveze već prije svega ljudski i humani čin, mnogo znači porodicama poginulih i njihovim saborcima.

Među onima kojima je danas uručena vojna spomenica je i Anka Tadić iz Podgorice, koja je 28. marta 1999. godine izgubila brata blizanca Aćima Tadića, koji je poginuo u Nišu od krstareće rakete NATO bombardera. Kako kaže, vojna spomenica koja joj je danas uručena mnogo znači njoj i njenoj porodici, dodajući da je dirnuta gestom da se spomenice uruče posle 20 godina.

Najmlađi brat Predraga Leovca iz Pljevalja koji je poginuo na Košarama – Pavle Leovac rekao je da je i posle toliko godina porodicama palih boraca teško zbog gubitka bližnjih i da zbog toga gest Srbije znači mnogo i da životi njihovih bližnjih, dati za slobodu, neće otići u zaborav.