PUK’O BALON

Piše: Emilo Labudović

U politiku je banuo kao apsolutni anonimus, ali već naznačen kao finasijski mag sa japanskim pedigreom, jedan od Zdravkovih dvanaest apostola. Mlad, pomalo mangupske face i pristupa momka iz sokaka, svoju „magiju“ demonstrirao je još prije nego je sjeo u ministarsku fotelju, zasviravši na jednu od naosjetljivijih žica narodne tambure: podigao je najnižu cijenu rada na, za ovdašnje prilike, zavidan nivo. Kako se darovanom konju ne zagleda u zube, osiromašeni i poniženi narod, napaćen trodecenijskom DPS tiranijom, ovaj potez je dočekao kao najavu boljih dana u svakom pogledu, a njega kao novog mesiju.

Malo kome je palo u oči da je ovaj finansijski abrakadbra potez zapravo vađenje zeca iz šešira i da iza njega stoji jeftin trik skupih posledica – kreditno zaduženje od 750 miliona evra!? Ali, čudna mi čuda, sve će to narod da pozlati. I da plati, naravno.

Zahvaljujući tom potezu, i uz nešto malo jeftine propagande, Zdravkov mađioničar je ubrzo postao alfa i omega ne samo Vlade već i novi guru političke scene u Crnoj Gori. I kao što na pozornici sjajnog mađioniara nagrade dugotrajnim aplauzom, i on je nagrađen do tada neviđenom političkom podrškom koja ga je ubrzo izbacila u sam vrh lidera.

Narod izgubljenih iluzija, mladost koja nije vidjela perspektivu, vječiti nezadovoljnici i apstinenti, vidjeli su u njemu Mojsija koji treba da Crnu Goru izvede iz „Egipta“ svakojakog jada i nevolja. I nagrnuli su za njim, kao za slanom rukom. A, opet, skoro niko nije ukazao na njegove ekonomske poteze i teorije na kojima se pada još na prvoj godini fakulteta. „Para ima“, njegova mantra je bila „obećana zemlja“, a kad para ima onda ima i plata od hiljadu evra, penzija koje se primiču toj cifri, investicija, napretka i Evrope koja samo što nije. Tako je nastao „Pokret Evropa sada“, novi barjak na čelu crnogorske političke kolone. Barjak kojem se priklonio značajan broj birača, pa je mađioničar sa svojom, s brda, s dola, skupljenom, družinom dospio na čelo pobjedničkog karavana.

Nije tajna ni da je njihov drugi „paket“ enormnog povećanja standarda krojen po istom šablonu. Ponovo uzeti zajam, prodati Elektroprivredu, srušiti Fond PIO, pa neka traje dokle traje. A potom… šta njega briga.

NJegovim željama tu nije bio kraj. Nošen Ikarovim krilima ambicija, htio je na čelo države. Ali, tu se već pokaalo da je „letač“ samo „prenapuhani balon“, što bi rekli susjedi. Muljanje sa državljanstvom, stanom, ženidbom… i u tu trku je morao njegov prvi saradnik, mada je veliko pitanje koliko je to iskreno želio a koliko je to bio dio igre da se oslobodi konkurencije i prisvoji Pokret u cjelosti. A kad već nije mogao biti predsjednik, sasvim je bilo očekivano da bude – mandatar. I bio je, i još uvijek jeste.

A onda je tek tu došla do izržaja njegova ničim neutemeljena osionost naspram političke neukosti, manjak pregovaračkih kapaciteta, vještina zavođenja za Goleš planinu, bez čega u politici nema – politike. Puna dva mjeseca maše zastavom i ubjeđuje javnost da ima podršku i veću nego potrebnu da mu kabinet bude izabran, a onda se iz dana u dan ta podrška topila, padajući čak i ispod donje crte. Uzdrmana mu je podrška i u samom Pokretu, kojeg, kako tvrde „njegovi“, uporno laže i prijeti onima kojima zdrav razum ne da da ih genije zajebava. Jeftin trik da se spas nađe u Zenki koji se, navodno, odrekao Mila nije uspio, jer su čak i Demokate, koji izgoreše, kao Vadika za Lesendrom, da Aleksu vrate u fotelju predsjednika Skupštine zaključile da bi ih to skupo košalo. Jer, Zenka i Zdenka ne idu u istu političku jednačinu.

Dozvolivši da mu spiskove podobnih i nepodobnih za sastav vlade kroje na Marezi i u Vašingtonu, mandatar je dokazao ne samo da nije mađioničar već da je politički analfabeta nivoa mjesne zajednice. Iako za sve vrijeme svog tumaranja političkom šumom Crne Gore javnost drži u neizvjesnosti (ćuti kao mulac, rekli bi u Dalmaciji) već je i sasvim neupućenima jasno da će Zdravkov „a la Japan“ genije može postati premijer na samo dva načina: da mu gospođa DŽudi izdiktira spisak njenih „miljenika, uključujući i restlove DPS, ili da se prizenlji i vrati na početak. Da ponovo zbraja odbačene i one koji, koliko do juče, nikako nisu bili viđeni za vladu.
Kako god da razriješi ovaj Gordijev čvor, za koji očigledno nema muda Aleksandra Makedonskog, genije je definitivno dokazao da o pravoj politici nema pojma. A i o ekonomiji, takođe, osim ako se genijalnošću ne smatra ona „nauka“ kojom je ovladala i Raza Murova: rasprodaj naslijeđeno srebro i pozajmi po svijetu, pa neka traje makar koliko mandat. A zatim, ona Lujeva: poslije mene potop!
Tragajući po sjećanju, pokušavao sam da našem genijalcu nađem pandan, i niko mi drugi nije pao na pamet do pokojnog Zorana Đinđića. I on je u politici praktikovao princip „olako obećane brzine“ i brzopoteznog šaha na domaćem i međunarodnom planu. A ispostavilo se da su ga izgurali i podržali samo zato da bi prodao i predao Slobodana Miloševića. Onda kada je htio da se samostalno bavi politikom, odrekli su ga se. Jer, od američkih neprijatelja u goroj situaciji su samo – američki prijatelji.
Daleko od toga da mislim kako ista životna sudbina čeka našeg Mickeja, ni u snu se ne snilo, ali politička – sigurno. On samo ima zadatak da Crnu Goru promijeni tako da ne promijeni ništa, jer ovo državno čudo nad čudima skrojeno je po američkom šnitu i oni tu ništa ne bi mijenjali. I sad može naš smušeni mandatar da miješa čorbu kako mu volja, ubacuje i izbacuje sastojke i „začine“, od Zenke do Zdenke, biće onako kako mu se kaže.
I uzalud se kokoti i drži kao da i dalje sve ima u rukama, definitivno je jasno: puk’o balon, pa to ti je.