Piše Momir Bulatović: Lažna obećanja i prevare sastavni dio politike

Lažna obećanja, podvale i prevare su sastavni dio politike. Od kad je svijeta i vijeka, do današnjih dana. Haški tribunal za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše SFRJ, sam po sebi — po svojoj konstrukciji i rezultatima suđenja — bio je i ostaće jedna velika, monstruozna prevara. Međutim, tokom samih procesa moglo se saznati da je tzv. „međunarodna zajednica“ u odnosu na građanski rat, koji je (navodno) htjela da spriječi, koristila arsenal laži i smišljenih prevara.
Za svađu je potrebno dvoje, ali za prevaru je dovoljan jedan. Posebnost prevare sa najvišeg državnog nivoa je u tome što druga strana, čak i ako sluti da se obećano neće ispuniti, ne može da uradi ništa, budući da je izvor laži toliko neprikosnoveno ugledan i moćan.
General Ratko Mladić, glavnokomandujući Vojske Republike Srpske, dobio je garancije predsjednika Francuske (i Amerike) da neće biti okrivljen ni pred jednim međunarodnim sudom ukoliko oslobodi francuske pilote, zarobljene tokom ratnih dejstava NATO-a protiv njegove države. U svojstvu izaslanika predsjednika, u RS je stigao načelnik Generalštaba Armije Francuske. Piloti su se, živi i zdravi, vratili kući, a general Mladić je osuđen u Hagu.
Radovanu Karadžiću, predsjedniku Republike Srpske, Ričard Holbruk, lični izaslanik Vilijema Klintona, predsjednika SAD, u prisustvu svjedoka (među kojima je bio i ovaj autor) je dao identičnu garanciju. Uslov je bio da se povuče sa funkcije predsjednika Republike i ovlasti jugoslovensku delegaciju da pregovara i odlučuje u Dejtonu, u Ohaju. Holbruk se strašno ljutio što mu je tražena i pismena garancija, pozivajući se na princip da je riječ šefa takve države dovoljna. Ipak, konačno je i potpisao traženi papir. Sud u Hagu nije dozvolio da se o tom dokumentu raspravlja i donio je osuđujuću presudu.
Slobodan Milošević, sa kojim je ovaj autor imao čast da godinama neposredno sarađuje, imao je nebrojeno mnogo prilika da bude prevaren. Posebno važne su bile dvije, u kojima je ulog bio veliki, gdje je slutio da će biti iznevjeren, ali nije imao nijednu drugu opciju osim da prihvati.
Početkom građanskog rata u Hrvatskoj, nakon jednostrano proglašene i silom izvojevane nezavisnosti Slovenije, Slobodan Milošević je bio u Francuskoj. Pozvao ga je Fransoa Miteran, popularni predsjednik, socijalista i, na riječima, veliki poštovalac srpskog naroda, posebno zbog njegove uloge u Velikom ratu. Pozivajući se na istorijsko savezništvo, zamolio je Miloševića da se saglasi sa njegovim predlogom da Komisijom za pravna pitanja, u okviru međunarodne Konferencije o SFRJ, predsjedava Robert Badinter, bivši sudija Ustavnog suda i lični prijatelj predsjednika Miterana. NJegovo mišljenje će biti presudno, a ono — garantovao je predsjednik Francuske — neće biti suprotno interesima Srba.
Kada sam mu ukazao na rizik i pitao: „A šta ako nas slažu?“, Milošević je rezignirano uzvratio: „Znam. Ali kako da kažem predsjedniku velike Francuske da mu ne vjerujem. da se bojim da će da me prevari?“. Konačno, prevario je, jer je Badinter donio nepravno mišljenje da je Jugoslavija u procesu „disolucije“ (samoraspadanja), odakle su proistekla sva kasnija nakaradna tumačenja prava naroda na secesiju.
Žak Širak, naredni predsjednik Francuske, uspio je da prevari Vojislava Koštunicu u prvim danima njegovog predsjednikovanja SR Jugoslavijom. Ubijedio ga je da treba da podnese zahtjev za prijem SR Jugoslavije u UN. SRJ je tada bila članica, ali su joj prava bila suspendovana. Koštunica je povjerovao i, protivno svojim ustavnim ovlašćenjima (dakle nezakonito), podnio zahtjev za prijem. Jedini efekat je bio da je Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio tužbu Savezne vlade SRJ uz obrazloženje da, u trenutku NATO agresije, ona nije bila članica UN, pa ne može biti strana u sporu. Tako je odbijen i naš odštetni zahtjev u iznosu od sto milijardi američkih dolara. Svaka čast! Prevara vrijedna sto milijardi.
Na kraju, opet Slobodan Milošević i njegov susret sa Viktorom Černomirdinom, ličnim izaslanikom Borisa Jeljcina, predsjednika Ruske Federacije. Černomirdin, zajedno sa Martijem Ahtisarijem, ispostavlja vojni ultimatum SR Jugoslaviji u pogledu uslova za prekid NATO bombardovanja. Predsjednik Milošević, nakon dramatičnih razgovora i uprkos svim nepovoljnostima, daje saglasnost na predlog međunarodnih posrednika. Uradio je to teška srca i uprkos protivljenju svojih saradnika. Objasnio nam je: „Sa ovima iz NATO-a možemo da ratujemo i neće nas pobediti. Ali ako odbijemo predsednika Rusije daćemo mu alibi da se i on okrene protiv nas. A protiv Rusije, čak i kada mislimo da nije u pravu, mi jednostavno ne možemo“.