MI SRBI, NAROD UKLETI

2

Piše: Emilo Labudović

 

Ima Srba i Srba. Ima Srba koji su to samo rođenjem i koji bi sve dali da mogu sa sebe skinuti tetovažu srpskog genetskog znaka. Ima Srba koji mrze Srbe i sve srpsko kako ih nikada nijesu mrzjeli ni najljući dušmani, i koji su se odrekli svega prije sebe i do sebe, uključujući i njih same. Ima Srba koje to odricanje i to detetoviranje uopšte nije zaboljelo, naprotiv. Jer, taj minimalni, uglavnom unutrašnji i duševni, napor donio im je i donosi maksimalnu korist. Ima Srba – kameleona koji, skriveni u dnevnopolitičkom gustišu, oprezno vrebaju, osmatraju i osluškuju kako bi, u datom trenutku, na scenu izletjeli u pravom kostimu.

Ima Srba koji svoje Srpstvo nose kao što se nosi sopstvena koža, kao nešto od Boga i predaka dato, i koji tu kožu ne bi mijenjali ni za šta na svijetu, pa čak ni onda kad žestoko zasvrbi. A svrbi često (zato smo i Srbi) „a to što svrbi nas Srbe liječe samo kolac i vrbe“. Ima Srba koji barjak svog Srpstva nose visoko ne bi li i sami bili viši Srbi nego jesu. Tim barjačenjem pokušavaju da nadomjeste one metre i santimetre koji im fale do pune, srpske visine. Ima Srba kojima niko, pa ni Srbi, nijesu ni do koljena. Ima Srba koji sve mogu bolje, ljepše, pametnije i uspješnije od drugih Srba, samo kad bi im se dalo, i kojima ni jedan drugi, iole uspješniji Srbin nije po volji.

Ima Srba koje pamti istorija, a ima Srba koji „pamte istoriju“ i koji bi da se, po svaku cijenu, uguraju na njene stranice, mada je odavno poznato da je malo naroda u svijetu prema kojima je ta istorija bila nemilosrdnija i nepravednija. A ima, i to mnogo više nego se da prepoznati i zbrojiti, onih Srba koji „nečujno, kao sjenke, gaze“ i koji sa pozornice silaze u sumrake, tiho kao list nošen jesenjim lahorom, bez reflektora i aplauza, i odlaze u nepamćenje i tminu zaborava. A, na žalost, među njima ima i onih Srba čiji životni put, djelo, samopregor, podvig i žrtva, to ne zaslužuju i čiji takav odlazak ne služi na čast rodu. Jedan takav Srbin, Srbin od onih koji se nijesu laktali za svoje mjesto u istoriji srpskog roda a ona je, ipak, obezbijedila mjesto za njega, danas je otišao u vječnost.

Umro je Kosta Bulatović, onaj koji je među prvima posvjedočio golgotu Srba na Kosovu i digao glas protiv. Odlazi, rekoh, tiho, bez pompe, bez komemoracija, bez svečanog ispraćaja, a zaslužio je sve to više i prije mnogih drugih. Odlazi, skoro odbačen i marginalizovan od svog srpskog roda za čije je dobro činio sve što je bilo u ljudskoj moći. Odlazi kao i mnogi drugi Srbi kojih smo se odrekli i kojih se odričemo jer su nam drugi, i Srbi i neSrbi, rekli da nijesu dobri. A nijesu dobri jer nijesu htjeli da hodaju puzeći i služeći interesima drugih. Ali, nedostižan za ijed, mržnju i zlobu, nas Srba ponajviše, Kosta Bulatović, daleko od svog Kosova, odlazi na počinak u selo Viš kod Danilovgrada, čija simbolika govori da će možda doći neki drugi Srbi, dostojni njegove moralne, ljudske i patriotske visine, koji će znati da ga, makar i mrtvog, cijene.

Ima, dakle, Srba i Srba. Ovakvih i onakvih, svakakvih i nikakvih, spremnih da bratu iskopaju oko a dušmanim pruže ruku i podastru rame. I samo jedan narod na svijetu nam je, po sudbini, sudbinski sličan. Jer, u ovom svijetu, „Srbima i Romima ulaz je zabranjen“! A kad smo već kod Roma, koji su zapravo pokršteni Cigani, i kao takvi poznati i proslavljeni širom svijeta, oni sjutra slave.
Braćo Cigani, srećna vam Sveta Bibija!!!

2 Comments
  1. Emiloo komentariše

    Ima Srba, a ima i posrbica

  2. HVALA komentariše

    Hvala Emilo.
    Sve dalje od toga da napišem suvišno je.
    Sve ste rekli,u možda najkraćoj kolumni do sad.Sve,u smislu, da se u par ispisanih redova,može pronaći svak.Neko teška srca a neko uzvišena.Hvala u ime Roma,iako nisam Romkinja.A,mogla sam biti i to, i ko zna ko,i ko zna šta,kao i svi.
    P.S.
    Hvala Bogu,što postojite!
    Valjda će se i kod ostalih probuditi saosjećajnost- nekad.Nada iako se poslednja gubi,tu nadu i dalje suza pokriva.
    P.S.
    Nemaju ti Romi ni svaki dan jedan obrok.A kamoli tri.Mnogi bi se iznenadili da treba da imaju i doručak i to svaki dan.
    Tugujem danima gledajući šta preživljavaju….
    Da li je lošije onima koji su upisani u škole,pa imaju priliku da vide da druga djeca imaju za doručak svaki dan ili onim, koji se od kuće dive i maštaju kako je to ući u neku zgradu koja se zove škola.
    Neka mi Bog oprosti,što se usudim nadovezati i riječ na Vaše već rečeno.Ali,možda neko pročita,možda se neko zamisli pa da ih onako lijepe a ekonomski degradirane ne maltretiraju i na dodatne načine.A ja, samo da se zahvalim,jer kao da ste pročitali na daljinu, tugu i moju za pojedinom djecom Roma, prvo,a onda naravno svim.
    H V A L A.
    Sve se kod nas pogrešno shvata.
    Obraćanje bilo kome drugo, za pomoć navedenim, već izaziva porugu,pogled im govori,obraćala se na neki način,suočila,odustala.Pogled zaboli,uobičajeno pogled i mimika govore drugačije( ispravnije) od jezika,kao da pitam za sebe,zaboli,pa se zapitam,a kako bi postupili prema njima….
    Da budem jasnija, pitala sam samo za minornu pomoć djeci Roma….samim tim opisali ste u kolumni sve nas ostale bez izuzetka.
    Hvala što mislite na sve i HVALA na svemu,od edukativnih kolumni po svim pitanjima, pa nadalje.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.