MI SRBI, NAROD UKLETI

Piše: Emilo Labudović

Ima Srba i Srba. Ima Srba koji su to samo rođenjem i koji bi sve dali da mogu sa sebe skinuti tetovažu srpskog genetskog znaka. Ima Srba koji mrze Srbe i sve srpsko kako ih nikada nijesu mrzjeli ni najljući dušmani, i koji su se odrekli svega prije sebe i do sebe, uključujući i njih same. Ima Srba koje to odricanje i to detetoviranje uopšte nije zaboljelo, naprotiv. Jer, taj minimalni, uglavnom unutrašnji i duševni, napor donio im je i donosi maksimalnu korist. Ima Srba – kameleona koji, skriveni u dnevnopolitičkom gustišu, oprezno vrebaju, osmatraju i osluškuju kako bi, u datom trenutku, na scenu izletjeli u pravom kostimu.

Ima Srba koji svoje Srpstvo nose kao što se nosi sopstvena koža, kao nešto od Boga i predaka dato, i koji tu kožu ne bi mijenjali ni za šta na svijetu, pa čak ni onda kad žestoko zasvrbi. A svrbi često (zato smo i Srbi) „a to što svrbi nas Srbe liječe samo kolac i vrbe“. Ima Srba koji barjak svog Srpstva nose visoko ne bi li i sami bili viši Srbi nego jesu. Tim barjačenjem pokušavaju da nadomjeste one metre i santimetre koji im fale do pune, srpske visine. Ima Srba kojima niko, pa ni Srbi, nijesu ni do koljena. Ima Srba koji sve mogu bolje, ljepše, pametnije i uspješnije od drugih Srba, samo kad bi im se dalo, i kojima ni jedan drugi, iole uspješniji Srbin nije po volji.

Ima Srba koje pamti istorija, a ima Srba koji „pamte istoriju“ i koji bi da se, po svaku cijenu, uguraju na njene stranice, mada je odavno poznato da je malo naroda u svijetu prema kojima je ta istorija bila nemilosrdnija i nepravednija. A ima, i to mnogo više nego se da prepoznati i zbrojiti, onih Srba koji „nečujno, kao sjenke, gaze“ i koji sa pozornice silaze u sumrake, tiho kao list nošen jesenjim lahorom, bez reflektora i aplauza, i odlaze u nepamćenje i tminu zaborava. A, na žalost, među njima ima i onih Srba čiji životni put, djelo, samopregor, podvig i žrtva, to ne zaslužuju i čiji takav odlazak ne služi na čast rodu. Jedan takav Srbin, Srbin od onih koji se nijesu laktali za svoje mjesto u istoriji srpskog roda a ona je, ipak, obezbijedila mjesto za njega, danas je otišao u vječnost.

Umro je Kosta Bulatović, onaj koji je među prvima posvjedočio golgotu Srba na Kosovu i digao glas protiv. Odlazi, rekoh, tiho, bez pompe, bez komemoracija, bez svečanog ispraćaja, a zaslužio je sve to više i prije mnogih drugih. Odlazi, skoro odbačen i marginalizovan od svog srpskog roda za čije je dobro činio sve što je bilo u ljudskoj moći. Odlazi kao i mnogi drugi Srbi kojih smo se odrekli i kojih se odričemo jer su nam drugi, i Srbi i neSrbi, rekli da nijesu dobri. A nijesu dobri jer nijesu htjeli da hodaju puzeći i služeći interesima drugih. Ali, nedostižan za ijed, mržnju i zlobu, nas Srba ponajviše, Kosta Bulatović, daleko od svog Kosova, odlazi na počinak u selo Viš kod Danilovgrada, čija simbolika govori da će možda doći neki drugi Srbi, dostojni njegove moralne, ljudske i patriotske visine, koji će znati da ga, makar i mrtvog, cijene.

Ima, dakle, Srba i Srba. Ovakvih i onakvih, svakakvih i nikakvih, spremnih da bratu iskopaju oko a dušmanim pruže ruku i podastru rame. I samo jedan narod na svijetu nam je, po sudbini, sudbinski sličan. Jer, u ovom svijetu, „Srbima i Romima ulaz je zabranjen“! A kad smo već kod Roma, koji su zapravo pokršteni Cigani, i kao takvi poznati i proslavljeni širom svijeta, oni sjutra slave.
Braćo Cigani, srećna vam Sveta Bibija!!!