Mitropolit Amfilohije: Najopasnija bolest našeg vremena je bolest gubljenja smisla života

Najopasnija bolest našeg vremena je bolest gubljenja smisla života. To je bolest koja rađa bezbroj drugih bolesti. A gubljenje smisla života upravo se rađa iz prihvatanja smrti kao jedine konačne realnosti čovjeka i svijeta, saopštio je arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.

On je u Vaskršnjoj poruci kazao da uvrijedi li nas ko ili nam učini nepravdu, „sjetimo se da je i za njega Hristos prolio svoju krv i ne vraćajmo mu istom mjerom“.

Vaskršnju poruku prenosimo integralno:

„Veliki si Gospode i čudesna su djela Tvoja, i nema riječi da opiše čudesa Tvoja. Zaista, velik je Gospod što je svijet iz ljubavi stvorio. Veliki je i čudesan u svom prvom stvaranju, stvaranju svijeta i čovjeka. Veliki je Gospod i čudesan posebno u svom drugom stvaranju, duhovnom stvaranju, jer Bog ne samo što je stvorio svijet, i što je prisutan u svijetu svojim stvaralačkim silama, nego i činom svoga Ovaploćenja. Sveto djelo primanja Bogom Logosom ljudske prirode usavršava svijet, obnavlja ga i daje mu novu silu, novu vječnu snagu bezmjernog usavršavanja.

Čovjek je biće stvoreno na razmeđu svjetova: ogledalo je i obličje sveukupne tvari, ali je i nešto mnogo više: lik je i podobije samoga Boga. „Ja se nadam nešto Tvoje, da u duši mojoj sjaje“, kaže Lovćenski Tajnovidac i ta „klica vaskrsenja“, zrno, sjeme posijano božanskom Silom u dubine bića „kojom je od iskoni obdareno vasiono svejaje“, tj. priroda svih stvorenih svjetova – svesvetije, zaloga je i vjera da Bog nije stvorio svijet za smrt i prolaznost, nego za vječnost, vječni život, „vječno dobrobitije“.

Nesebičnom ljubavlju je Bog u Hristu na Golgoti otkrio sebe i svoju vječnu istinu i svoj vječni Lik ljudima. Nesebičnom hristolikom ljubavlju čovjek postaje pravi čovjek, otkrivajući pravog besmrtnog sebe. Ta ljubav samožrtvena, postala i darovana od Hrista, jedini je istinski smisao čovjekovog postojanja. Hristos nam poručuje svojom naukom, smrću i vaskrsenjem: Novu zapovijest vam dajem, da ljubite jedni druge.

Pogledamo li danas na svijet kroz Hrista koji je Ljubav i Dobrobitije vidjećemo novi svijet i novog čovjeka. Pogledamo li na jutarnju zvijezdu na nebu ili cvijet u polju, vidjećemo da nas to Hristos preko njih miluje svojom ljubavlju i obasjava svojom svjetlošću. Sretnemo li siromaha na putu vidjećemo da nam to Hristos dolazi u pohode da provjeri našu vjeru i bratoljublje. Vidimo li suzu u bratskom oku, sretnemo li se sa stradanjem i patnjom ljudi, bića i tvari, znaćemo da to Hristov Krst prodire i prosijava kroz bića, prostor i vrijeme. Radimo li u njivi ili fabrici ili u bolnici, ne zaboravimo ni za tren da su svi oni sa kojima se svakodnevno srećemo naša hristolika braća i vječna sabraća. Hristos ih je utkao u naš život da provjeri mjeru ljubavi i trpljenja našeg. Uvrijedi li nas ko ili nam učini nepravdu, sjetimo se da je i za njega Hristos prolio svoju krv i ne vraćajmo mu istom mjerom. Jer time se zlo umnožava a dobro umanjuje, mržnja trijumfuje a ljubav iščezava i hladi se. A gdje se mržnja umnoži, tu više brat ne poznaje brata, tu čovjek postaje slijep za Boga i za drugog čovjeka. I namjesto mira, nastaje nemir, namjesto svjetlosti mrak i duboka tama. Namjesto života počinje da gospodari smrt.

Raspeće i smrt Hristova svjedočanstvo su neizmjerne ljubavi Božje i čovjekoljublja prema nama. Ta ljubav ide i dalje od raspeća i smrti, silazi u neviđbožni ad, ide do granica bogootuđenog ništavila – On koji je postao čovjek, kao jedan od nas, istovremeno i vječni Bog, svojom je čovječanskom prirodom sišao u smrt, ali je svojim Božanstvom pobijedio smrt, podarivši čovjeku i svijetu mogućnost vječnog života. Tako je Njegova smrt postala – lijek od smrti, a Njegov grob – živonosni grob. A i jedno i drugo – otkrivenje i darivanje vječne nesebične samožrtvene Ljubavi, živonosne i pobjedonosne, kao jedine osnove i besmrtne potke života.

Samo je Hristos obasjao svijet takvom ljubavlju i zato je mogao nazvati sebe „svjetlost svijeta“. Kao takav On miri i obasjava srca živih, objedinjujući i vaskrsavajući mrtve i žive i ispunjavajući ih neuništivom nadom na život vječni, i stvarnošću tog života. Takva je i Hristova ljubav, a kroz Njega i vjeru u Njega, i kroz život po Njemu i Njegovim zapovijestima, takva postaje i ljubav svih onih ljudi na zemlji koji hode Njegovim putem, koji nose Njegov živonosni Krst i koji vole Njegovom ljubavlju. Na takvu ljubav smo prizvani prvenstveno mi koji nosimo Njegovo ime.

Njegova ljubav nema granica ni ograničenja. Ona je sveobuhvatna i svemilujuća ljubav. Za nju nema Grka ni Jevrejina, crnca ni bijelca, Srbina ni Crnogorca, Rusa ni Japanca, Afrikanca ni Amerikanca. Ona sve i sva podjednako grli i svima se podjednako daruje i svima i svemu se podjednako raduje svojom nesmrtnom radošću. Po svojoj prirodi vječna i bogovječna a po svojstvima sveobuhvatna i bezgranična, ona podjednako voli žive i mrtve, pravedne i grešne, ljude i tvari. Samo ona ljubav koja je jača od smrti, prava je i istinska ljubav. A upravo takva je Hristova ljubav. Jača je od smrti, šira i beskrajnija od vasione i svih znanih i neznanih svjetova. To je ljubav koja nikoga i nikad ne zaboravlja.

Kako je radosno i divno biti čovjek poslije Hristovog Vaskrsenja! Vaskrs proslavlja ostvarenje vječnog smisla. I kako bi bio besmislen ljudski život bez njega! Pobjeda nad smrću predstavlja jedinu istinsku pobjedu čovjekovu. Sve druge pobjede i čovjekovi uspjesi na zemlji, ako se ne rađaju u toj pobjedi – ništa su. Samo pobjeda nad smrću daje smisao sveukupnom ljudskom životu i djelanju, čovjekovom rađanju i postojanju. Sve što je postojalo od iskoni do današnjeg dana i sve što će postojati do kraja svijeta i vijeka, ljubavlju postoji i njome se grije, njome se ispunjuje i održava na ravni života.

Najopasnija bolest našeg vremena je bolest gubljenja smisla života. To je bolest koja rađa bezbroj drugih bolesti. A gubljenje smisla života upravo se rađa iz prihvatanja smrti kao jedine konačne realnosti čovjeka i svijeta. Ljubav koja nije spremna da siđe u najmračnija podzemlja ljudske ogrijehovljenosti i neviđbožne bogootuđenosti, nikada se ne može pretvoriti u život i svjetlost ljudima. Ljubav koja ne može da pobijedi demonsko zlo, grijeh i smrt i sama se pretvara u obmanu i privid. Prezre li bilo koga ili bilo šta od tvorevine Božje, ljubav prestaje biti ljubav. Ljubav koja voli sadašnjost, a prošlost ljudi i bića predaje ništavilu, i obrnuto – lažna je i demonska ljubav. Takva ljubav vara čovjeka, odričući ga od života i Boga koji je sve.

Zato, onaj koji je Hristov na zemlji i koji želi da bude Njegov u vječnosti neka se ispunjava Njegovom vaskrsnom, vječnom i od smrti jačom ljubavlju prema svima ljudima i svima bićima. Šta su sitne i bijedne ljudske strasti i uvrede u odnosu na ovu veliku i neizmjernu tajnu vječnosti života i ljubavi podarenim nam i otkrivenim u Hristovoj smrti i vaskrsenju? Zato, besmrtna djeco Božja, i vječna braćo i sabraćo, sve oprostimo jedni drugima Hristovim Vaskrsenjem, jer samo na praštanju i pomirenju može se graditi istinska budućnost svih ljudi zajedno. Pozdravimo jedni druge i sve ljude i sva bića živonosnim pozdravom: Hristos vaskrse! Zagrlimo jedni druge i svu tvorevinu svetim Hristovim zagrljajem i zapjevajmo sveradosnu pjesmu života, neuništive nade i sveobuhvatne ljubavi, jače od smrti: Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi i svima u grobovima život darova“, navodi se u Vaskršnjoj poruci mitropolita Amfilohija.