Đorđević: Đilas nema program, već samo želju za ličnim bogaćenjem

Piše: Zoran Đorđević, član Predsjedništva Srpske napredne stranke

Kada je u pitanju jedan dio onoga što samo sebe naziva nekakvom „pravom“ srpskom opozicijom (a što su, zapravo, grupice različitih interesnih i marifetlucima i murdarlucima svake vrste sklonih stručnjaka opšte namjene, neradnika i umišljenih i sujetnih neznalica) – stara narodna izreka – budale se ne siju, one same niču – ima svoju punu potvrdu.

Dokaza koji, svakodnevno, potvrđuju tu narodnu umotvorinu ima i previše, jer se ti lezilebovići i pripadnici samozvane „elite“, ti vlasnici „inženjerskih mozgova i uspešni biznismeni“, te „moralne gromade“, ti „principijelni borci za ljudska prava i slobode“, ti „slobodni i nezavisni intelektualci“ (da ne nabrajam više sve pojavne oblike te amorfne mase, kojoj je jedini vezivni element – mrzimo Vučića) – uporno trude da ne prođe ni jedan jedini dan a da oni ne osmisle i javnosti prezentuju neku novu budalaštinu, pored onog obilja laži, pretnji, najogavnijih uvreda i ostalih bedastoća koje, takođe svakodnevno, izgovaraju.

I, sad, čovjek bi možda i razumio da je neko onako, pomalo na svoju ruku, što bi naš narod rekao – blesav, kao i da je neko obuzet patološkom mržnjom prema Aleksandru Vučiću, pa i da neko, recimo, zavidi predsjedniku na uspjesima koje postiže na svim poljima, pa ga ta zavist tjera na to da izmišlja i laže i priča gluposti, sve u nadi da će još nekog uspeti da uveri u to da je nekada (dok je taj što te gluposti priča bio vlast) bilo bolje – ali kako razumeti vest u jednom od medija (finansiranim novcem opljačkanim od građana Srbije) koja, doslovce, glasi: „Premijer liga saradnik Vučića i Telekoma u rušenju demokratije“?!

Ili, recimo, „vijesti“ koje se svakog sata fabrikuju na onom ospkurnom portalčiću (kojeg tajkun ovdašnji i političar u pokušaju, Dragan Đilas, takođe finansira novcem pokradenim od građana Srbije) – a koje, osim što su zbornik laži, uvreda, kleveta i neskrivene, bolesne mržnje prema Aleksandru Vučiću i njegovoj porodici – nikoga i ni o čemu u suštini ne informišu, već su samo ogoljena, gebelsovska propaganda.

Istina o svemu tome je vrlo jednostavna: Potrebno je što agresivnije i bučnije, svim raspoloživim sredstvima i na sve načine, napadati Vučića. I njega lično (i njegovu porodicu, nju naročito, ne bi to dodatno destabilizovalo predsjednika), ali napadati i ono što on, sa uspjehom, radi (prije svega rezultate u ekonomskom i svakom drugom oporavku i napretku Srbije, kao i u borbi protiv pandemije, ali i hrabru i dostojanstvenu, mudru i državničku politiku koju predsjednik vodi kada je u pitanju rešavanje problema na Kosovu i Metohiji).

Izmišljati, lagati, vrijeđati, prijetiti, ucjenjivati, pljuvati po sopstvenoj zemlji (naročito pred strancima i u nekim ambasadama, uz poniznu molbu da im se, toj skupini zgubidana i hohštaplera, omogući nekako da se vrate na vlast, ako može – bez izbora, bilo bi nužno i poželjno, jer čak i oni, zaslijepljeni mržnjom i sujetom, znaju da ih građani Srbije neće) činiti sve, bez imalo časti i morala, samo da bi ponovo došli u priliku da pljačkaju Srbiju i njene građane.

Da, da – samo se o novcu radi. Nema tu nikakvog političkog, ekonomskog, diplomatskog niti bilo kojeg drugog plana i programa, već samo želja za ličnim bogaćenjem, za nastavkom bahate i osione, štetočinske vladavine – koju im je Aleksandar Vučić prekinuo i koju im ne dozvoljava da nastave, bez obzira na sve pritiske.

Onu budalaštinu o Premijer ligi trebalo bi ovako shvatiti: Neće moći Dragan Đilas da, svojim „maestralnim poslovnim talentom“, stekne priliku da zelenaški preprodaje reklamne sekunde tokom televizijskih prenosa utakmica, niti će tako stečenim novcem moći da plaća svoje (sa)radnike – kako one u medijima, tako i one koji se, kobajagi „principijelno“, bave politikom (doduše, samo u pauzama od različitih vrsta priviđenja, recimo kokošaka, viđenih poslednji put kroz zatamnjena stakla jednog Poršea). To je suština, pozadina, naličje ove neviđene gluposti o „rušenju demokratije“ prenosima fudbalskih utakmica.

Na isti način bi trebalo tretirati i sva druga njihova saopštenja, napise i tobožnja „principijelna“ reagovanja, kao i sve „vijesti“ koje proizvode njihovi mnogobrojni mediji – poput one o rušenju zgrade Pinka, kako to najavi onaj što se zalaže za nekakvu „lustraciju i revanšizam“ (na zakonu zasnovane, ističe s ponosom, jer je to jedna od retkih stvari do koje je samostalno, sopstvenim razmišljanjem, uspeo da dođe) – iako je upravo on prvi koji bi trebao da bude lustriran, s obzirom na reputaciju međunarodno poznatog prevaranta i perača novca u sumnjivim transakcijama.

Nema tu politike, ponavljam, ni ideologije, ni časti ni morala, ni plana ni programa izašta, nema tu brige za Srbiju i njene građane, (ali ima prezira i podsmeha, i prema Srbiji i za njene građane), nema tu ničega osim ličnog interesa i lične, bolesne, i baš zato opasne, mržnje prema Aleksandru Vučiću i svemu što on simbolizuje.

E, sad, zašto to najčešće ima pojavni oblik budalaštine – za to postoje nadležne ustanove i stručni ljudi, iako, priznajem, nije neočekivano – jer šta drugo mogu oni koji nikada ništa pošteno i časno nisu u životu radili, niti zaradili – sem da organizuju i sprovode sajam budala.