Danilović: Kako uopšte umiješ da nosiš tabut kojeg srebreničkog mladića, a da nikada nisi ponio sanduk svoga vojnika sa dubrovačkog ratišta?

Piše: Goran Danilović

Juče, na dvadesetšestogodišnjicu zoločina u Srebrenici politička Crna Gora bila je prisutnija nego svi drugi zajedno.

Postoje samo dvije mogućnosti zašto je bilo tako; Ili smo iskreno pogođeni tim krvavim stradanjem – dozvani i pokajani četvrtinu vijeka potom, ili smo najveći lažovi u regionu? Ko se igra smrću i dušama mrtvih taj je davno isprobao igranje i poigravanje sudbinama živih. Naučio sam to davno, u djetinjstvu još, i zato javno kažem; ne vjerujem vam.

Ne vjerujem posebno onome koji je tih godina ćutao ili toga dana bezbrižno ljetovao.

Nego, lako ćemo za moje nevjerovanje ako su se, u međuvremenu, srca očistila grijeha činjenja, nečinjenja i ondašnje tišine. Dotaknuti tabut nije isto što i doturiti gorivo po švercerskim cijenama.

Kada je Vili Brant klekao u Aušvicu i zatražio oprost kažu da je iznenadio sve. Samo je jedan fotograf ostao pribran i snimio trenutak državničkog kajanja koji će pamtiti čovječanstvo.

Zašto jednom i za svagda, jednom u trideset minulih godina, jedan i jedini u ime svih nas posvađanih do krvi, Predsjednik ili Premijer, ili obojica u jednome, nije zadrhtao, pao ničice na vrh Lovćena i šapnuo s krova okovane svetinje: oprostite nam svi, sve što ima da nam se oprosti.

Čulo bi se to šapnuto kroz zube dalje i iskrenije, ljudskije i toplije, od našeg sleta i obrušavanja na Potočare, svakog i posebno ovog, 11. jula!

Ni jedna živa politička, državnička, glava nije klekla u Jasenovcu, nije ni u Šumaricama, nije na Golom Otoku jer je valjda bilo davno i „daleko“? Ali niko od „naših“ i od „njihovih“ nije zaridao na Dolima Pivskim ili nad velikom, krvavom i strašnom Velikom čije je stradanje još uvijek zatrpano nepodnošljivim laganjem. Kako je moguće da nas pogodi krvavo stradanje Srebrenice ali da ne vidimo i grobove oko Srebrenice, prije i poslije nje.

Kako je moguće da nas svake godine pogađa u srce ubijanje oko Crne Gore, a da za ubijanom Crnom Gorom nije nikad kanula državnička suza pokajanja, suza u ime svih nas koji smo zaboravili iz straha ili koristi nevine žrtve zločinačkih pirova?

Zašto nikada i nikome nismo tražili da se u ime „njihovih zločinaca“ pokloni nad našom neodraslom djecom?

Kako uopšte umiješ da nosiš tabut kojeg srebreničkog mladića, a da nikada nisi ponio sanduk svoga vojnika dopremljenog sa dubrovačkog ratišta – vojnika koji je otišao da pogine jer si ga Ti kuražio da brani Veliku Domovinu?

Kako ste tada lagali lažete i danas.