Piše: Boško Vukićević
Isticao sam u nekim prethodnim prilikama: pitanja povratka srpskog jezika kao službenog, instituta dvojnog državljanstva i trobojke kao narodne zastave – ne mogu se kratkovido posmatrati kao isključivo identitetska pitanja, koja po nekim mišljenjima mogu i dijeliti društvo. Ne, radi se prije svega o pitanjima koja spadaju u korpus poštovanja ljudskih prava, čije razrješavanje doprinosi upravo demokratizaciji društva, snaženju pravne države, uklanjanju podjela i opštenarodnom pomirenju.
Kada ove fundamentalne stvari shvate sve komponente vladajuće većine, ali i mnoge koje su dio aktuelne i buduće opozicije – stvoriće se uslovi za rješavanje tih pitanja. Nažalost, na današnji dan ona još uvijek nijesu riješena, jer je naša država tek prije nekolike godine zakoračila stazama demokratije. Još uvijek ne postoji dovoljno izgrađena svijest kod nekih djelova vlasti o suštinskom značaju rješavanja ovih tematika. Zadatak srpskih političkih predstavnika je da se uslovi za rješavanje datih pitanja stvore što je prije moguće.
Kako bi takvi uslovi bili ostvareni u što kraćem roku, neophodno je jačanje zajedništva i povjerenja u okviru vladajuće koalicije, koji su danas na zadovoljavajućem nivou, ali moraju biti na još višem nakon očekivane pobjede iste koalicije na izborima za godinu dana. Jer, jačanje partnerskih odnosa i zajedništva doprinosi i jačanju svijesti u okviru koalicije da su „tvoji problemi i tvoje brige automatski i – moji problemi i moje brige“. Nadalje, neophodno je i daljnje jačanje srpskog političkog faktora koji je danas na pozicijama vlasti.
Potrebno je i daljnje snaženje uticaja i veza koji srpski politički faktor ima u međunarodnim institucijama. Što si uticajniji u tom ambijentu, ima se više „sluha“ za tvoje zahtjeve i potrebe. Na taj način, neriješena „identitetska pitanja“ doći će na dnevni red vjerovatno nakon narednih izbora, a sigurno nakon ulaska države u EU (jer će u tom slučaju kršenje ljudskih prava biti mnogostruko vidljivije). Mada, možda bude i nekih pozitivnih vijesti u vezi sa crnogorskom trobojkom i prije toga.
To su, zapravo, novi srpski odgovori za nova vremena, o kojima je nedavno govorio Mandić.
Ponoviću, rješavanje pomenutih pitanja, a i svih drugih koja su od fundamentalnog značaja za srpski narod, ali i sve druge građane Crne Gore – moguće je samo iz pozicija vlasti, a nikako sa ulice. Moguće ih je riješiti samo – „iz fotelja“. Mogu ih riješiti samo ljudi koji su „u foteljama“.
Nijesu u pravu oni kritičari aktuelne vlasti i srpskih političkih predstavnika, koji insistiraju na tome da ništa pozitivno nije učinjeno – prije svega za srpski narod – nakon oslobođenja zemlje od diktature DPS-a. Dakako, moglo se raditi u nekim segmentima bolje, ali je apsurdno poređenje sa periodom DPS-kleptokratije.
Prije svega, zemlja ekonomski neuporedivo bolje stoji, životni standard je bolji, a nema više ni brutalne diskriminacije na nacionalnoj osnovi prilikom zapošljavanja u državnim institucijama, ni drugdje. U velikoj mjeri su splasnule međunacionalne i interkonfesionalne napetosti. Slobodnije se diše. U državne institucije i u ministarstva se vratila ćirilica. Itd…
Postoji ogroman prostor za daljnja poboljšanja, kao i za zadovoljenje velikog broja razočaranih koji i dalje nijesu doživjeli pravdu – ali, daleko od toga da je malo učinjeno, kako zastupaju neki.
Oni politički predstavnici koji srpski narod, nakon decenija patnji i borbe protiv autokratije, žele da vrate na ulice i u izolaciju – u dubokoj su zabludi. Prije svega – jer takvim politikama drastično umanjuju sopstveni koalicioni kapacitet, a narodu koji zastupaju datim činjenjem nanose nenadoknadivu štetu.
Ima još prilično vremena do narednih izbora i nadam se da će promijeniti trenutni stav – jer nam je sloga primarna vrijednost. Mudrim politikama ostvarićemo naše interese, a srpski narod u Crnoj Gori više nikada neće biti vječita opozicija.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
