Piše: Emilo Labudović
Ima nas Srba i Srba. Ima Srba koji su to samo rođenjem i koji bi sve dali da mogu skinuti tetovažu srpskog genetskog znaka. Ima Srba koji mrze Srbe i sve srpsko kako ih nikada nijesu mrzjeli ni najljući dušmani. Srba koji su se odrekli svega prije sebe i do sebe, uključujući i same sebe. Ima Srba koje to odricanje i to detetoviranje uopšte nije zaboljelo, naprotiv. Jer, taj minimalni, uglavnom unutrašnji i duševni, napor donio im je i donosi maksimalnu korist.
Ima Srba – kameleona koji, skriveni u dnevnopolitičkom gustišu, oprezno vrebaju, osmatraju i osluškuju kako bi, u datom trenutku, na scenu izletjeli u pravom kostimu.
Ima Srba koji svoje Srpstvo nose kao što se nosi sopstvena koža, kao nešto od Boga i predaka dato, i koji tu kožu ne bi mijenjali ni za šta na svijetu, pa čak ni onda kad žestoko zasvrbi.
A svrbi često (zato smo i Srbi) „a to što svrbi nas Srbe liječe samo kolac i vrbe“.
Ima Srba koji barjak svog Srpstva nose visoko ne bi li i sami bili viši Srbi nego jesu. Tim barjačenjem pokušavaju da nadomjeste one metre i santimetre koji im fale do pune, srpske visine. („A Srbi tek kad im glave skinu dostižu svoju punu visinu“).
Ima Srba kojima niko, pa ni Srbi, nijesu ni do koljena. Ima Srba koji sve mogu bolje, ljepše, pametnije i uspješnije od drugih Srba, samo kad bi im se dalo, i kojima ni jedan drugi, iole uspješniji Srbin nije po volji. Ima Srba koji su sebi prigrabili pravo da drugima prebrojavaju srpska „crvena krvna zrnca“ i procjenjuju jesu li ili nisu, a ako jesu – koliki su.
Ima Srba koje pamti istorija, a ima Srba koji „pamte istoriju“ i koji bi da se, po svaku cijenu, uguraju na njene stranice, mada je odavno poznato da je malo naroda u svijetu prema kojima je ta istorija bila nemilosrdnija i nepravednija.
Ima Srba koji kidišu na druge Srbe. Mržnjom, pljuvanjem, lažima, kamenicama, vatrom… a ima i onih koji sve to trpe i uzvraćaju razumom. Ima Srba koje njihova „braća po materi“ progone i svako malo prozivaju kao kurjaka u gori, a oni i dalje hrabro gaze kroz tamu vremena, čekajući da konačno svane i goniocima i gonjenom.
A ima Srba koji su samo to i ništa više. Ni veliki, ni mali, već samo Srbi. I ima ih mnogo više nego se to da prepoznati i zbrojiti. Onih koji nečujno, kao sjenke, gaze“ i koji sa pozornice silaze u sumrake, tiho kao list nošen jesenjim lahorom, bez reflektora i aplauza, i odlaze u nepamćenje i tminu zaborava. A bili su Srbi ništa manje od onih okupanih reflektorima dnevne pozornice.
Ti Srbi i ne bi da ih oni izvikani svako malo kontrolišu, kojevitezaju, sumnjiče i provjeravaju. Ili, što bi rekao nenadmašni Duško Radović „Ja jesam mali čovjek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme“ –
Ima, dakle, Srba i Srba. Ovakvih i onakvih, svakakvih i nikakvih, spremnih da bratu iskopaju oko a dušmanima pruže ruku i podastru rame. I samo jedan narod na svijetu nam je, po sudbini, sudbinski sličan. Jer, u ovom svijetu, „Srbima i Romima ulaz je (često bio) zabranjen“! A kad smo već kod Roma, koji su zapravo pokršteni Cigani, njihovo đurđevdansko kolo se sve manje čuje. Kažu, prevjerili su Kako god, Srbi nikad ne bi smjeli da zaborave onaj grafit iz Aleksinca, razorenog bombama 1999. na kojem je pisalo: „Braćo, Srbi, Cigani su s vama“!
Po dubini i smislu, ova poruka čini mi se jačom nego da je pisalo da su Rusi uz nas. Bili su, ali daleko.
Ima, dakle, Srba… I neka nas ima. Kakvi god da smo, Srbi smo i naši smo. Mada, „znam ja nas, je..o ti nas“, kako reče jedan veliki Srbin sa dna kace.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Tekst je nevješti pokušaj da se ratnohuškački narativ preobuče u salonsku, nostalgičnu kolumnu. On ne nudi nikakvu stvarnu kritiku, već utvrđuje nacionalne rovove, pothranjuje mit o vječitoj ugroženosti i šalje poruku da je biti žrtva i mrzjeti „izdajnike“ unutar sopstvenih redova jedini ispravan način postojanja.
Autor pokušava da pošalje „humanu“ poruku citirajući grafit iz Aleksinca („Braćo, Srbi, Cigani su s vama“), on u istom pasusu demonstrira duboko ukorijenjen šovinizam i neznanje. Labudović piše: „A kad smo već kod Roma, koji su zapravo pokršteni Cigani, njihovo đurđevdansko kolo se sve manje čuje. Kažu, prevjerili su“.
Prvo, teza o „pokrštenim Ciganima“ je istorijski i antropološki besmislena i uvredljiva.
Drugo, optužba da su „prevjerili“ (promijenili vjeru) nosi prepoznatljiv kod sa ovih prostora, gdje se promjena vjere ili identiteta tretira kao izdaja. Autor im prividno daje ruku solidarnosti, ali ih istovremeno posmatra sa visine, kao etničku grupu koja vrijedi samo onda kada je u službi ili uz bok većinskom narodu.
Labudovic,poslednji relikt zločinačke Miloseviceve genocidne politike.Porazeni ste posrbico.Jos par olinjalih dzukela da odleprsa i nema vas vise.